Постојање Бога

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole

:deda: Постојање Бога

Počalji od Admin taj Uto Okt 28, 2008 10:17 pm

Постојање Бога


Доказе за и против постојања Бога
су вековима развијали филозофи, теолози и други мислиоци. Најчешћи
докази за постојање Бога су метафизички, емпиријски, индуктивни и
субјективни, док су докази против постојања Бога обично емпиријски,
дедуктивни и индуктивни.
Гледишта заступљена у расправи су атеизам (као неверовање у Бога и као порицање Божијег постојања), теизам (веровање да Бог постоји) и агностицизам (гледиште да је немогуће сазнати постоји ли Бог или не).
Расправа о постојању Бога повлачи и многа друга филозофска питања.
Основни проблем је што не постоји универзално прихваћена дефиниција Бога.

Докази за Божију егзистенцију



  • Космолошки доказ доказује да постоји "први узрок" или "први покретач" свих ствари које су узроковане или покренуте, а то је Бог.


  • Телеолошки доказ
    (грч. τέλος тéлос - циљ, сврха) се заснива на томе да у природи постоји
    сврховитост. Сврховитост свемира нужно претпоставља интелигенцију која
    поставља сврхе, а то је Бог.


  • Номолошки доказ
    (грч. νόμος нóмос - закон) наводи да је свет хармонијски уређена целина
    у којој све ствари стоје у међусобним односима, који су нормирани
    законима. Та законитост нужно претпоставља ум, који је Бог.



  • Идејни доказ
    је доказ из нужних и вечних истина. А вечне и нужне истине могу
    постојати само у неком мисаоном бићу које је вечно и нужно. А то биће
    је Бог.


  • Морални доказ наводи да постојање објективне моралности зависи од постојања највишег законодавца, а то је Бог.


  • Етнолошки доказ је доказ општег уверења људског рода, који наводи да су сви народи имали појам Бога.




_________________
NE TRAŽITE MUDROST U DRUGIMA, VEĆ U SEBI.

Admin
Admin
Admin

Ženski
Broj poruka : 5380
Godina : 42
Datum upisa : 08.10.2008

http://xtratvision.forumxpress.net

Nazad na vrh Ići dole

:deda: Re: Постојање Бога

Počalji od Admin taj Uto Okt 28, 2008 10:23 pm

ISLAMSKA TUMAČENJA

Filozofija Mulla Sadra Širazija








Autor: Fazlur Rahman

Monday, 06 November 2006

Sadržaj

















































Filozofija Mulla Sadra Širazija
Uvod
Metafizika egzistencije
Esencija
Uzrok I
Uzrok II
Kretanje, vrijeme i poredak u svijetu
Narav božija
Božiji atributi - I
Božiji atributi - II
Priroda duse
Teorija spoznaje - I
Teorija spoznaje - II
Teorija spoznaje - III
Eshatologija
Pogovor
Stranica 8 od 16


NARAV BOŽIJA
A. Dokazi za Božiju egzistencijuMulla
Sadra drži da su dokazi tradicionalno ponuđeni za egzistenciju Božiju
mnogostruki, jer i ‘putevi do Boga su mnogostruki’; ipak, svi ti dokazi
su ograničeni u svojoj vrijednosti, jer nastoje dokazati Boga nečim što
jest drugo doli Bog. Stoga Bog, budući je Temelj svega, ne može u
strogom smislu riječi biti ‘dokazan’ posredstvom svega drugog mimo
Njega, nego je On Sam dokaz za sve drugo. Bog ima biti Svojim vlastitim
dokazom, ili, pak, On ne može biti doslovce ‘dokazan’. Najprije ćemo
uspostaviti Mulla Sadraov vlastiti dokaz, a onda ćemo nastaviti sa
njegovim kriticizmom ostalih dokaza datih od strane filozofa, teologa,
fizičara ili filozofa naturalista.U prethodnim poglavljima prvog
dijela knjige vidjeli smo da je samo Egzistencija zbilja. Stoga su
egzistencija i zbilja sumjerljive i identične. Egzistencija je ona
jedincata i sveopsežuća zbilja izvan koje ne postoji ništa. Čak i
esencije, koje su po sebi negativne, poprimaju neku vrstu poluzbilje
snagom bivanja ‘upijenima u’ egzistenciju. Egzistencija kao takva,
bivajući pozitivnom, moćnom, titanskom unutar svog opsega, je, međutim,
nemoćna biti zanijekanom ili osporenom. Tabataba’‘i, Mulla Sadrov
savremeni tumač, s pravom ističe da, ukoliko bi zbilja bila u cijelosti
osporena, to osporavanje bi moralo samo sebe ponuditi kao zbilju i na
sebe primiti egzistencijalnu narav. [1] Prema tome, egzistencija po
definiciji ne može biti zanegirana. Ona bi, najprije, mogla biti
ograničena unutar uma, ali mi ovdje ne govorimo o egzistenciji kao
pojmu (mafh ñ m), već o bitku ili zbilji kao
takvoj. Potom, kako Sabzawari ističe, mi ne govorimo o pojedinačnom
biću ili egzistentu, već o egzistenciji ukoliko je ona jedna otvorena
priroda ili zbilja ( ð ab Ì ‘‘a mursala). Ta otvorena zbilja, koju predstavlja egzistencija, jest Bog u svojoj apsolutnoj i ‘jednostavnoj’ formi. Bog, prema tome, ne može biti tražen ponad carstva egzistencije, već se radije pronalazi u njemu kao njegovu apsolutnom temelju: ‘Bog je Svoj vlastiti Svjedok’, kako to Qur’‘an definira. [2] Ovaj dokaz se, naravno, temelji na načelu tašk Ì ka
ili sustavne dvosmislenosti egzistencije. Prisjećamo se iz prvog
poglavlja prvog dijela knjige da je egzistencija, dok biva jednom,
također jest i mnoštvo. Nadalje, egzistencija ne posjeduje dva obzira,
jedan čijom snagom biva jedna, i drugi čijom vrlinom biva mnogostruka,
nego je ona jedna jednostavna zbilja koja snagom svog jedincatog bitka jest mnoštvo.
Samo egzistencija posjeduje tu temeljnu odliku, koju, također, u
izvedenoj formi baštini gibanje i vrijeme, ali ovi potonji, u nekom
smislu, nisu zbiljski. Mnogi ljudi osporavaju nešto što je iznutarnje i
u jednom istom dahu jedno i mnoštvo, savršeno i nesavršeno, apsolutno i
relativno, pošto im je teško to pojmiti. Nevolja je u tome što ti ljudi
egzistenciju poimaju kao esenciju, to jest kao pojam kojeg jednoobrazno
i jednakopravno primjenjuju na sve članove klase ili vrste, po primjeru
svaki čovjek jest čovjek, ni manje ni više od toga. Ali, esencije su,
unutar svoje same prirode, drukčije od egzistencije. Esencije su strogo
odredive, egzistencija to nije; esencije su, prema tome, djeljivost
zbilje u klase i kategorije kao što je čovjek, životinja, biljka,
supstanca, akcident itd., dok egzistencija ujedinjuje i sve to drži
unutar svog jednostavnog i sveuključujućeg opsega, i, opet, je otvorena
za različitosti. Njeni sadržaji su istovjetni, pa, ipak, snagom bivanja
istovjetnim, oni su i različiti - tako različiti, ustvari, da je svaki
entitet jedincat. Jedinstvo svih egzistenata, prema tome, predstavlja
vrstu jedinstva drukčiju od onog jedinstva danog po esencijama, a takav
je slučaj i sa diferencijom. [3]

_________________
NE TRAŽITE MUDROST U DRUGIMA, VEĆ U SEBI.

Admin
Admin
Admin

Ženski
Broj poruka : 5380
Godina : 42
Datum upisa : 08.10.2008

http://xtratvision.forumxpress.net

Nazad na vrh Ići dole

:deda: Re: Постојање Бога

Počalji od Admin taj Uto Okt 28, 2008 10:30 pm

Suhrawardi od koga je Mulla Sadra usvojio ideju o hijerarhijskom
poretku bitka, to jest ideju o ‘savršenom i nesavršenom’ ili ‘višem i
manjem’, i, pridodavanjem toj ideji svoga načela o supstantivnom
gibanju, konstruirao svoj osebujni pojam tašk Ì ka,
također je odgovarao na pitanje u sličnim tonovima. Ali, za ovog
filozofa iluminacionistu samo je esencija zbiljska, a ne egzistencija
za koju je on tvrdio da je puka mentalna apstrakcija. Unutar jedincate
esencije Suhrawardi je pokušao pronaći različitosti; za njega čovjek,
zacijelo, može biti u većoj ili manjoj mjeri čovjek. Mulla Sadra ga
stoga kritizira, jer esencija kao takva nije kadra za takvo podvajanje,
budući da je statična i zatvorena. Samo egzistencija nije statična i
zatvorena; ona se nepretrgnuto giba i uvijek je otvorena. Stoga je samo
egzistencija sposobna za tašk Ì k ili
sustavnu dvosmislenost: ona je univerzalna, i opet jedincata u svakome
trenu. Otuda egzistencija nikada ne može postati zbiljskom
univerzalijom poput esencije. [4] Vratimo se sada Mulla Sadraovu
kriticizmu ostalih dokaza o Božijoj egzistenciji. Najbolji i
najznačajniji od tih dokaza je onaj koji se temelji na kontingenciji i
uzrokovanju egzistencije snagom Nužnoga Bitka, koji je korišćen od
strane Ibn Sinaa i drugih filozofa poslije njega. Mulla Sadra ga nadugo
raspreda i kritizira. Preostala dva dokaza, onaj teologa zasnovan na
temporalnoj uzročnosti ili postanku, i onaj filozofa naturalista
utemeljen na kretanju, u nekom smislu su osebujna forma filozofijskog
dokaza. No, ta dva dokaza su, dok trpe od ograničenja filozofijskog
argumenta, povezana sa dodatnom primjedbom koja je fatalna. To stoga
što, tretiranjem uzročnosti horizontalno ne i vertikalno, kako to čini
filozofijski dokaz, ona dva dokaza ne mogu dokazati da svjetski poredak
posjeduje vremenski početak. No, Mulla Sadra ih iznova postavlja na
temelju svoga učenja o supstantivnom gibanju, tako da se vremenska
promjena tumači kao supstantivna promjena i sam Mulla Sadra, ustvari,
načelno koristi taj dokaz kako bi dokazao da svijet nije vječan, jer
nikada u dva vremenska trena nije jedan isti svijet. [5] Dokaz
uzet iz kontingencije dokazuje da kontingentni egzistent ne može po
sebi opstojati - pošto kontingentno znači ‘visiti u ravnoteži između
egzistencije i ne-egzistencije’ - i, prema tome, potrebuje uzrok koji
bi tu ravnotežu mogao pogurati prema egzistenciji. Ali, taj lanac
uzroka ne može ići unatrag ad infinitum, i stoga mi moramo
dosegnuti uzroka koji po sebi opstoji i koji ne treba nekog drugog
uzroka. Mulla Sadra ima dvije kritike na tvorbu tog dokaza. Prva je ta
što taj dokaz ne istječe iz, niti je utemeljen na egzistenciji kao
zbilji, već na egzistenciji kao pojmu (mafh ñ m):
pojam ‘egzistencije’ se istražuje i analizira pod dva vida, to jest kao
ono kontingentno i ono nužno. Mulla Sadra izlaže ovaj napad na filozofe
u različitim kontekstima. U svom kriticizmu njihove logičke podjele
esencija, kako smo vidjeli u prvom poglavlju prvog dijela knjige, oni
su optuženi jer drže da je esencija ili nužna po sebi ili je moguća po
sebi ili je nemoguća po sebi, a ono što jest nužno po sebi jest Bog.
No, filozofi potom otkrivaju kako ni Bog ne posjeduje esenciju, niti
jedna esencija može poprimiti svoju vlastitu egzistenciju. [6] Druga
i temeljnija Mulla Sadraova kritika je ona što uzročni dokaz
jednostavno uvodi u Boga određenje beskonačnog vraćanja unatrag i što,
prema tome, vrijednost ovog dokaza da dokaže opstojnost Božiju u
najboljem slučaju je izvedena snagom zaključivanja, i neizravna je.
Polazeći od onog kontingentnog, oni nalaze nužnim stići do nekog nužnog bića koje može
biti Bog! Tako Bog, koji jest Uzrok i Temelj svih stvari, postaje, po
ovom dokazu, posljedica ili učinak onoga dvoga. U nastojanju da
izbjegnu ponovno vraćanje na beskonačni uzročni niz unatrag, neki
filozofi tvrde da njihov dokaz nužno ne pretpostavlja kontingentno, već
pretpostavlja neko biće: ako je to biće nužno,
dobrohotno i dobro, ako je kontingentno, tad je ovaj dokaz, uzet iz
beskonačnog uzročnog niza unatrag, primjenjiv. Ali to jednostavno znači
da postoji neko biće, nužno ili kontingentno, i to je daleko od
dokazivanja Božije egzistencije. Ili, oni tvrde da je dio pojma
egzistencije nužna egzistencija i, stoga, kada smo izrekli pojam
‘egzistencije’, njime smo pretpostavili nužnu egzistenciju ili Boga.
Ovi ljudi također moraju priznati da ne govore o Bogu, najzbiljskijoj
egzistenciji, već o nekom nužnom biću, i da je ovaj dokaz (poput
Dekartovog ontološkog dokaza, gdje se također zahtijeva prelaženje od
pojma do zbilje) u najboljem slučaju izveden snagom zaključivanja: dok
u aktualitetu Bog pretpostavlja svijet, u ovom dokazu svijet
pretpostavlja Boga, i, povrh toga, pretpostavlja ga na jedan nejasan
način, jer govoriti o nekom nužnom biću nije lahko izvodivo, a da to ne bude govor o Bogu. [7] Suhrawardi
je pokušao iznova formulirati ovaj dokaz kako bi izbjegao ideju o
beskonačnom uzročnom nizu unatrag. Njegov iznova formulirani dokaz
svjedoči kako sve kontingencije, uzete zajedno, bile konačne ili
beskonačne, mogu se tretirati kao pojedinačna kontingencija. Tako,
kontingencija kao cjelina može biti ili samoprouzročena ili prouzročena
snagom jednog od svojih dijelova ili prouzročena izvana. Pošto su prve
dvije alternative nemoguće, treća, to jest prouzročenje izvana - snagom
Nužnog Bića - biva uspostavljeno. Mulla Sadra odbacuje ovaj dokaz na
temelju tvrdnje da ‘cjelovitost’ ove vrste ne posjeduje zbilju ponad i
mimo svojih pojedinačnih dijelova. Prema tome, ovaj dokaz ne može
izbjeći uključiti beskonačni uzročni niz unatrag, kako to pokušava
učiniti, i ima svršiti u beskonačnom prosjačkom zapitkivanju bez konca.
[8] O detaljnijoj raspravi ovog pitanja, to jest može li se za uzročni
niz kazati da uzrokuje sam sebe ili da može biti prouzročen snagom
nekog svog dijela, i o Mulla Sadraovu odbijanju ovog dokaza, vidi
njegovu raspravu o beskonačnosti uzročnog niza unatrag u poglavlju III
prvog dijela knjige.

_________________
NE TRAŽITE MUDROST U DRUGIMA, VEĆ U SEBI.

Admin
Admin
Admin

Ženski
Broj poruka : 5380
Godina : 42
Datum upisa : 08.10.2008

http://xtratvision.forumxpress.net

Nazad na vrh Ići dole

:deda: Re: Постојање Бога

Počalji od Admin taj Uto Okt 28, 2008 10:49 pm

B. Bog kao čista EgzistencijaDo
sada je dokazano snagom prirode same egzistencije da Bog postoji, a
preostaje da se pokaže da je Božija priroda čista egzistencija, a da u
njoj nije prisutna bilo kakva esencija. Na početku se treba uočiti da
Mulla Sadraova stajališta o ovom pitanju, kako se nadaju u Asf ª ru I i Asf ª ru III, u prvi mah izgledaju nekonzistentnim. U prvoj njegovoj raspravi ovog problema u Asf ª ru
I, Mulla Sadra podupire općenitu filozofijsku tezu da Bog ne može
posjedovati esenciju, jer bi to uvelo stanoviti dualizam u Božiju
narav, što bi značilo da je Božija egzistencija uzrokovana snagom
Njegove esencije i da je, stoga, kontingentna. U Asf ª ru
III, s druge strane, on odbacuje ovaj dokaz kao neprikladan i nastoji
podržati tvrdnju kako neki način esencije - to jest esencije kao
‘subjektivne’ ili izvedene ideje (mafh ñ m)
o Božijim Atributima - nije podudaran sa Bogom kao čistom
Egzistencijom. Kao što smo vidjeli u posljednjem odjeljku četvrtog
poglavlja prvog dijela knjige, dok raspravlja o uzvišenijoj uzročnosti,
Mulla Sadra se ne zadovoljava, slijedeći Ibn ‘‘Arabija, da Božije biće
ne može biti lišeno svih Atributa, makar se ovi potonji motre jedino
kao ono ‘subjektivno’ i drugorazredno ili izvedeno poput svih esencija
(vidi pp. 87-90 gore), osim što božanski Atributi nisu kontingentni kao
što su to esencije stvorenih stvari. Kontingentne odlike jedino čine
esencije konačnim i zatvorenim, dok Božiji Atributi, budući su
beskonačni i međuprožimajući, ne mogu se strogo nazvati esencijama i ne
mogu biti kontingentni (vidi p. 90 gore).Ovo prividno
protuslovlje u raspravi ovog važnog sadržaja prevladava se, izgleda, na
osnovu činjenice da Mulla Sadra u ranijem dijelu knjige uzima esenciju
kao nešto zauzdano (kako su je općenito smatrali filozofi prije njega) i, na taj način, kao nešto usklađeno sa egzistencijom.
Na ovoj razini raspravljanja, esencija ima biti odbačena, jer bi dovela
u pogibelj nužnost i izvornost Božije egzistencije. Prema tome, u onom
ranijem dijelu Mulla Sadraova briga je u tome da pokaže nezbiljnost
esencije nasuprot egzistenciji, koja jedina jest objektivna zbiljnost.
Postupajući tako, Mulla Sadra u ovom potonjem dijelu trsi se da iznova
posvjedoči esenciju kao jednog od Božijih Atributa uz određenu vrstu
zbiljnosti u smislu ideja ili umskih entiteta (maf ª him),
i da odbije dokaz koji je bio u opticaju kod filozofa sa svrhom
totalnog odbacivanja božanske esencije. Sada ćemo slijediti Mulla
Sadraovu analizu ovog sadržaja kako ga on razvija:Postoji
nekoliko dokaza koji svjedoče da je Bog čista egzistencija lišena
pridjevajuće esencije, ali ovaj što slijedi je najznačajniji. Ako Bog
posjeduje, uz egzistenciju, i esenciju, Njegova priroda će se
odlikovati dualitetom. Njegova egzistencija, budući je akcident, tada
će biti prouzročena ili nekim izvanjskim faktorom ili snagom Njegove
esencije. Ona ne može biti prouzročena nečim izvanjskim, jer Bog bi
tada postao kontingentnim, i prestao bi biti onim nužnim. No, ukoliko
je njegova egzistencija uzrokovana snagom Njegove esencije, tad slijede
dvije fatalne poteškoće. Prva, Njegova egzistencija bi postala
posljedicom i, na taj način, onim kontingentnim. Druga, Njegova
esencija bi imala na sebe preuzeti egzistiranje (bivanje uzrokom), koje
prethodi svojoj egzistenciji. Prema tome, Bog mora biti jednostavna i
apsolutna egzistencija lišena esencije. [9] Fahruddin Razi je kritizirao ovaj dokaz pitajući se: zašto esencija kao takva ne može prouzročiti egzistenciju, ne snagom prvotne egzistencije, već baš esencijom trougla kao takvog,
to jest uzrokujući određene odlike, primjerice da jedan njegov ugao
bude ekvivalentan dvama drugim pravokutnim uglovima, bez da se ikakva
egzistencija prima od strane trougla. Božija egzistencija bi, tako,
bila navlastito nužnom snagom Njegove esencije. Mulla Sadra citira Ibn
Sinaa i At-Tusija kod odbijanja Razijeva dokaza o posljedici, da
egzistencija nikada ne može biti posljedicom esencije ili ideje, već
jedino može biti posljedicom nekog egzistenta kao uzroka. [10] Mulla
Sadra to elaborira [11] tvrdnjom da, ako bi esencija kao takva mogla
biti uzrokom esencije, ona bi tada mogla uzrokovati egzistenciju,
egzistirala ona po sebi ili ne: bivajući jednostavno pojmljenom, ona će
odrediti egzistenciju. Ali to, jamačno, nije slučaj, jer, premda jedna
ideja može odrediti drugu ideju (kao što trougao određuje cjeloviti
zbir svoje trouglosti, bivajući jednakim u svim svojim uglovima), ona
ne može određivati egzistenciju sve dotle dok ona sama ne za-egzistira;
samo egzistirajući trougao može rezultirati u cjelovitom zbiru svoje truglosti tako što jedan njegov ugao biva jednakim drugim dvama uglovima kao egzistencijalnoj zbilji. Ni pod kakvim uvjetima, tad, esencija ne može proizvoditi egzistenciju.No,
možemo li reći da egzistencija sama može biti pojmljena kao esencija,
kao ideja, a da ne određuje zbiljsku egzistenciju? Božija esencija bi,
tad, bila takva da, kada se pojmi, tad proizvede ideju o
egzistenciji, a kada Njegova esencija zbiljski postoji, Njegova
egzistencija također postaje zbiljskom i prestaje biti pukom idejom. To
se ni na koji način ne može prihvatiti. To stoga što sama ideja
egzistencije nije moguća bez zbiljske egzistencije. Ideja egzistencije
se u tom pogledu temeljno razlikuje od svih drugih ideja ili esencija,
jer nijedna druga ideja ne podrazumijeva egzistenciju izuzev ideje o
samoj egzistenciji. To je razlog zbog kojeg se za samu ideju
egzistencije kaže da je primarna i samoevidentna ideja koja se opire
bilo kakvom definiranju unutar pojmovlja nekih drugih ideja.Zaista,
pojam o tome kako esencija može uzrokovati egzistenciju jest apsurdan.
To stoga što je odnos između toga dvoga, kako je pokazano u ranijim
raspravama, odnos jedinstva ili egzistencijalne istovjetnosti, a ne
odnos sjedinjenja: esencija i egzistencija nisu dvije stvari ili dva odvojena entiteta koji katkada dolaze
skupa. Njihov odnos je odnos nečeg općenitog i neodređenog (esencija) i
njegova konkretnog, određenog izraza (egzistencija), kakav je slučaj sa
odnosom koji vlada između roda i njegove konkretne diferencije. Sada,
daleko od toga da bude općenito i nejasno bivanje uzrokom onog
konkretnog i određenog, istina je doslovce nešto suprotno od toga:
diferencija je uzrok rodu (to jest njegovoj konkretnoj egzistenciji),
egzistenciji esencije. No, egzistencija je svoj vlastiti uzrok; ona je
izvorni i jedini sadržaj zbilje. Esencija je nešto subjektivno, umsko i
izvedeno, a egzistencija je njen uzrok i jedini temelj. Kako bi se,
onda, moglo kazati da Božija esencija uzrokuje Njegovu egzistenciju,
kada to nije slučaj, čak, ni sa kontingentnim bićima? [12] Postoje
i drugi dokazi za dokazivanje da Bog ne posjeduje bilo kakvu esenciju
pored Svoje egzistencije, a dva od njih su elaborirana od strane
Suhrawardija i prihvaćena od strane Mulla Sadraa. Jedan od tih dokaza
svjedoči da, pošto je esencija univerzalija, ona potencijalno ne bi
mogla biti bilo kakav broj nužnih bića, čak kada bi njen uzorak
zbiljski bio samo jedan. Prema onom drugom dokazu, Božija esencija,
ukoliko je On posjeduje kao jednu, potpala bi pod kategoriju
(sekundarne) supstance i, prema tome, iziskivala bi diferenciju koja bi
je činila konkretnom. [13] Ali mogu se očitovati primjedbe i
protiv tvrdnje da je Bog čista egzistencija. Jedna primjedba, dana u
različitim formama, je ta da, ukoliko je čista egzistencija primjerena
samo Bogu, tad svi egzistenti, u mjeri u kojoj to jesu, moraju,
također, biti čista egzistencija, jer Bog dijeli egzistenciju sa svim
drugim bićima. Nije prirodno jedno biće držati po strani od drugih
bića, tako da je samo ono čisto i nužno biće. Odgovor na ovu primjedbu,
u mišljenju muslimanskih peripatetika, glasi: Božija priroda, Njegova
egzistencija, radikalno i u cijelosti se razlikuju od svih drugih
egzistenata, pošto je Njegova egzistencija izvorna i vrelo je svake
izvedene egzistencije, dok svi drugi egzistenti izvode svoju
egzistenciju iz one Božije. Ova činjenica drži Božiju egzistenciju i
njenu narav posve po strani od svih drugih egzistenata. Na formulaciju
‘perzijskog mudraca’ odgovor glasi: pošto je egzistencija sustavno
dvosmislena, dopuštajući ono ‘više ili manje’ ili ‘savršeno i
nesavršeno’, Božija egzistencija predstavlja svoju apsolutnu formu, a
ispod Njega se hijerarhijski ređaju svi kontingentni egzistenti. U tom
nazoru Božija egzistencija i ona kontingentnih bića temeljno je jedna i
jedinstvena, pa, ipak, svaki egzistent je jedincat i različit, a Bog je
najsavršenija i apsolutna egzistencija. Ono što Bog i kontingentna bića
dijele, podjednako dijele, jest pojam egzistencije koja jest
sekundarna ideja ili čisti pojam (mada, čak, ni taj pojam ne može biti
izveden iz kontingencija neovisno o Bogu, koji je njihovo izvorište i
temelj), ali ono što je predmet rasprave ovdje nije pojam egzistencije,
već pojedinačni egzistenti (afr ª d al-wu Èñ d), primjerice Bog i pojedinačne kontingencije. [14]

_________________
NE TRAŽITE MUDROST U DRUGIMA, VEĆ U SEBI.

Admin
Admin
Admin

Ženski
Broj poruka : 5380
Godina : 42
Datum upisa : 08.10.2008

http://xtratvision.forumxpress.net

Nazad na vrh Ići dole

:deda: Re: Постојање Бога

Počalji od Admin taj Uto Okt 28, 2008 10:51 pm

Druga
ozbiljna primjedba konstatira da, ukoliko je Bog čista egzistencija
lišena esencije, tad Bog mora biti spoznatljiv, pošto se za
egzistenciju drži da je najsamoevidentnija ideja. Za Boga se, ipak,
drži da je i nespoznatljiv. Najopćenitiji odgovor je onaj da to što je
univerzalno i samoevidentno poznato jest pojam bića, drugotna
inteligibilija, dočim je ono nespoznatljivo partikularno biće Božije (u
smislu farda). Mulla Sadraov odgovor je drukčiji i u izravnoj
je vezi sa njegovim dokazom o Bogu na osnovama njegova načela
egzistencije. Da Božije biće po sebi ne može biti spoznano kroz
diskurzivni razum izvjesna je stvar, i to je razlog zbog kojeg,
prisjećajući se iz prethodnog odjeljka, Mulla Sadra bijaše kritizirao
dokaz koji nastoji unijeti u Boga, pukom težnjom za određenjem,
beskonačni lanac kontingencija unazad. Bog ne može biti spoznat izuzev
kroz Boga. Podjednako je tačno da Bog ne može biti spoznat cjelovito i
iscrpno izuzev snagom neposredne spoznaje, jer Bog, bivajući vrelom
svih egzistenata, ne može biti potpuno ‘opsegnut’ snagom ovih potonjih.
Izravna primordijalna spoznaja Boga, ipak, mora biti posvjedočena od
strane svih egzistenata, ‘svaki skladno svojoj vlastitoj mogućnosti’.
Baš kao što Bog jest na temelju svakog kontingentnog egzistenta,
izravni ‘svjedok’ Božiji također mora biti u korijenu svake spoznaje,
bila ona otriježnjena ili neotriježnjena. Zacijelo, kad uopće nešto
znamo, u našoj spoznaji, o ma čemu ona bila, spoznaja Boga
mora biti nedvojbeno prisutna kao temelj egzistencije i mudrosti. To je
smisao kur’‘anskog ajeta da je Bog ‘bliži čovjeku od vratne žile
kucavice’, i smisao iskaza pripisanog Poslaniku: ‘Kada biste bili
stropoštani do samog dna zemlje, opet biste pali pred Boga.’U
ovom jednostavnom, primordijalnom značenju, tad, sve svjedoči Boga i
izriče opstojnost svoga Stvoritelja. Ukoliko se egzistencija izravno
spoznaje i ukoliko Bog nije drugo doli egzistencija, tad pitanje glasi:
zašto se ne dopušta potpuna i cjelovita spoznaja Boga od strane Njegova
svjedoka i savršeno sjedinjenje ovog potonjeg sa onim prvotnim? To
stoga što sve mimo Boga jest konačno, određeno i određujuće, i nema
veze do koje mjere se to razvija, sve to mimo Boga ne može
transcendirati tu konačnost. Istina je da u mističkom iskustvu
iskušavatelj može izgubiti iz vida samu svoju konačnost i svoj pogled
potpuno usredotočiti na Boga i biti ‘izgubljen’ u Njemu, ali gubljenje
iz vida same svoje konačnosti nije isto što i gubljenje svoje
konačnosti. Kapljica, kao dio oceana, može se utopiti u oceanu, ali ne
može prestati biti kapljicom, kao što to perzijski stihovi, navedeni od
strane Sabzawarija, u vezi s tim, svjedoče. Riječ je o onoj konačnosti
i njenoj nesumnjivoj drugotnosti (ili, radije, nije li riječ o svijesti te konačnosti?) sa kojom Al-Hallag bijaše tako nestrpljiv kada je o tome glasno govorio:Između Tebe i mene, moje ‘ja’ je u stalnom sukobu sa mnom; istrgni to ‘ja’ iz korijena snagom Svoje Milosti!O
tumačenju ovog mističnog iskustva Mulla Sadraovo mišljenje je blisko
onom Al-Gazalijevom i istovjetno je onom njegovog indijskog savremenika
Šayha Ahmada Sirhindija, koji je izricao kako jedinstvo iskušano od
strane mistika treba biti jedinstvo zrijenja (wa Ê da aš-šuh ñ d) prije negoli jedinstvo bivanja (wa Ê da al-wu Èñ d).
Ta neposredna spoznaja Boga, ipak, milostivo je podijeljena svemu u
kozmosu, a otpornost od zablude nije osnova religijske i moralne
obaveznosti, veli Mulla Sadra. Stoga se traži treznija spoznaja koja,
po svojoj naravi poveziva sa zabludom, je sposobna za stupnjevito i
kvalitativno diferenciranje, i koja postaje imunom od zablude
samo u rijetkim i izuzetnim slučajevima koji tvore logičko ograničenje
forme znanja, i gdje se istina ‘otkriva’ ljudskom posredniku. [15] Prispijevajući tako daleko, to jest 1) započinjući sa općenitim filozofijskim stajalištem da je esencija zbilja sukladna sa egzistencijom, 2) a, potom, pokazavši, skupa sa filozofima, nemogućnost da Bog posjeduje takvu esenciju i, najzad, 3)
dokazavši, suprotno općenitom filozofskom stajalištu, da je
egzistencija - ne esencija - jedina zbilja, promislimo sada izvorni
dokaz filozofa i kritizirajmo ga u svjetlu našeg vlastitog
zaključivanja. Ovaj zadatak je predstavljen u Safar III
unutar obnovljene rasprave o ovom pitanju. Taj filozofski dokaz je
glasio: ako se Bog sastoji od esencije i egzistencije, esencija bi
predstavljala atribut pridodat esenciji i esencija bi, na taj način,
postojala prije nego egzistencija. No, zašto bi to bilo tako ako je
egzistencija, zacijelo, jednostavna i jedina zbilja, a esencija puki
umski i izvedeni fenomen? Kada bi to, čak, bio slučaj i sa
kontingentnim bićem, zašto to ne bi bilo još više istinito za Boga?
Kažimo, stoga, da unutar onog kontingentnog egzistencija se stvara (ma È ‘‘ ñ l,
to jest snagom Boga) prvotno i izravno, dok se esencija stvara
neizravno i izvedeno; u Bogu su Njegova esencija i egzistencija
nestvorene i izvorne, osim što je Njegova esencija sekundarna u odnosu
na Njegovu egzistenciju. [16] I pošto potreba za uzrokom iskrsava
jedino iz onog kontingentnog, tad ostaje otvorenim prostor da se
konstatira kako određenje Njegove esencije snagom Njegove egzistencija
nije kontingentan, već nužan čin. Stajalište: ‘Božija esencija iziskuje
egzistenciju’ tad ne bi značilo da postoji esencija bez egzistencije
koja sada biva pridodata esenciji, već bi jednostavno značilo: ‘Božiji
bitak ili narav je takva da ne bi mogla postojati, bez da joj se ne
prirekne egzistencija.’ [17] Ako je dokaz filozofa, zaista,
djelotvoran, on je takav stoga što oni egzistenciju motre kao jedan
općenit, drugorazredan pojam, a esenciju kao primarnu zbilju. Stoga
njihovo stajalište: ‘egzistencija je prireciva (esenciji) unutar
kontingencija, izvornih i samoidentičnih u Bogu’ znači da jedna
kontingencija jest takva esencija koja, ‘bivajući egzistentom’, ne može
biti izvedena iz esencije neovisno o Bogu, dočim je Bog takva esencija
da, ‘bivajući egzistentom’, može biti izveden samo iz nje - gdje ‘biti
egzistentom’ jednostavno znači biti esencijom određenom općenitim
pojmom egzistencije. To se, naprimjer, jasno nadaje iz Dawwanijevih
stavova prema posljedici, gdje esencija, kao općenit pojam, biva u
podjednakoj mjeri prireciva Bogu i kontingencijama, osim što u slučaju
potonjih njeno priricanje biva mogućim zbog Boga, njihova izvorišta,
dok u slučaju Boga, On navlastito jest dostatni temelj takvog
priricanja. [18] To pokazuje da, kada ovi ‘pozniji filozofi’
govore o egzistenciji Božijoj kao samoidentičnoj zbilji, oni jedino
upotrebljavaju uobičajeni jezik, bez da ondje uprisutnjuju bilo kakvu
zbiljskiju supstancu: samoidentičnost Božija, Njegovo bivanje čistom
egzistencijom više je stvar njihova međusobnog uljudnog oslovljavanja
negoli je stvar literarne istine, jer oni ne prepoznaju da skladno tom
općenitom pojmu egzistencije postoji i zbilja - istinska zbilja - koja jest sama egzistencija. Oni vjeruju da je esencija ta
zbilja; samo, kad oni pristupaju Bogu, nalaze teškim držati kako bi Bog
mogao biti esencija kojoj se pridodaje egzistencija kao izvanjski
atribut nalik kontingencijama. Tako oni svjedoče da je On jedina
egzistencija, to jest općenit pojam egzistencije! Zaključak se može
nadavati grotesknim, no on izravno istječe iz njihovih pretpostavki.
Mulla Sadra, potom, formulira svoje vlastito gledanje u oštroj
suprotstavljenosti njihovu gledanju. Daleko od toga da je egzistencija
izvedena iz esencija kontingentnih stvari, već su njihove esencije te
koje su izvedene iz njihovih različitih obzira egzistencije, koji su
jedincati. Stav: ‘egzistencija je nešto prirecivo kontingencijama,
identično u Bogu’ ne znači da je ona prireciva, to jest
izvanjski prireciva esencijama kontingentnih stvari, a iznutarnje Bogu,
već znači da kod kontingencija ona nije izvorna već Bogom stvorena,
dočim je Božija egzistencija izvorna i primordijalna. Ukoliko je riječ
o esenciji, ona je nešto izvodivo iz egzistencije unutar kontingencija,
to jest um izvlači kontingentnu esenciju iz kontingentne egzistencije.
To bi mogao, zapravo morao, biti slučaj i s obzirom na Boga, pošto On
posjeduje zbiljske Atribute koji se ne mogu odmišljati ni kao puki
odnosi, niti kao negacije, kako su to filozofi mislili - premda, u
mjeri u kojoj se to nas kao ljudi tiče, ti Atributi su samo umski
subjektivni pojam, jer Bog navlastito ne može biti potpuno spoznan od
strane nas samih. [19]

_________________
NE TRAŽITE MUDROST U DRUGIMA, VEĆ U SEBI.

Admin
Admin
Admin

Ženski
Broj poruka : 5380
Godina : 42
Datum upisa : 08.10.2008

http://xtratvision.forumxpress.net

Nazad na vrh Ići dole

:deda: Re: Постојање Бога

Počalji od Admin taj Uto Okt 28, 2008 10:53 pm

C. Božije jedinstvo


Jedinstvo
Božije je jedan od najtemeljnijih problema metafizike, pa, ipak,
najveći broj filozofa, koji su esencijalisti, previdio je da to
razriješi, pošto prirodno rješenje može biti jedino postignuto na
temelju egzistencijalizma. Neki filozofi, poput Razija, držali su da je
Bog takva esencija po kojoj samo jedno biće takve vrste može opstojati,
to jest Bog je takvo biće čija je egzistencija identična sa njegovom
esencijom. Ovaj dokaz je neadekvatan, jer, zašto se ne može zamisliti
više od jednog bića čija esencija određuje njegovu egzistenciju, kao u
slučaju transcendentnih inteligencija? Mi, prema tome, imamo potrebu za
jednim drugim argumentom da dokažemo Božiju jedincatost. [20] Ovaj
dokaz bi mogao glasiti i na sljedeći način: Pretpostavimo dva nužna
bića. Ta dva bića bi u podjednakoj mjeri dijelila pojam nužne
egzistencije i uzajamno bi se razlikovala s obzirom na svoju prirodu
ili svoje esencije. Sada, ukoliko se ta dva bića razlikuju gledom na
cjelovitost svoje esencije, tad bi nužna egzistencija njima postala
izvanjska, što je neodrživo tvrditi. Ukoliko se ta dva bića razlikuju u
dijelu svoje esencije, postala bi složena i prestala bi biti
jednostavna bića, jer bi u podjednakoj mjeri dijelila dio svoje
esencije, dok bi se razlikovala s obzirom na druge dijelove. Najzad,
cjelovitost njihove uzajamne različitosti može ležati izvan njihove
esencije. To je, opet, neodrživo tvrditi, jer u tom slučaju ta dva bića
bi imala potrebu za izvanjskim faktorom svoje egzistencije, ili, pak,
bili bi posve identični jedno s drugim; prestala bi biti dva bića i
brojčano bi bila samo jedno, što bi protuslovilo pretpostavci o njihovu
postojanju u smislu dva bića. [21]




Ali, sada strašna poteškoća
iskrsava s obzirom na ovaj dokaz. Istaknuto je da po njihovu stavu:
‘Nužna egzistencija je identična sa esencijom nužnoga bića’, gdje
filozofi podrazumijevaju to da je Božija esencija takva da očituje odliku
‘bića nužne egzistencije”, a ne da je nužna egzistencija ista kao ili
doslovce identična sa Božijom esencijom. Tako ‘nužna egzistencija’ biva
jedini kvalitet ili atribut Božiji koji pretječe ili nadilazi Njegovu
esenciju; otuda dva (ili više) različitih bića mogu dobrano dijeliti
taj atribut, dok će biti posve različita u svojoj naravi. [22] Prema
tome, ovaj dokaz ne može uspostaviti jedinstvo Božije. Mora se zapaziti
da je to bila jedna od tri alternative dane u prethodnom odjeljku, uz
stanovitu razliku. Ondje ‘nužna egzistencija’ leži izvan esencija ona
dva pretpostavljena bića; ovdje, premda ona leži izvan njihovih
esencija, ona je, ipak, uzrokovana snagom onih esencija u smislu nužne odlike.
S tog razloga, kaže se da, o ovom problemu, ovaj filozofski dokaz trpi
od prikrivene devijantnosti porođene miješanjem pojma i zbilje. Stoga,
kada oni kažu,: ‘Božija egzistencija je identična sa Njegovom prirodom
ili bićem’, oni govore ili misle da govore o Njegovu stvarnom,
istinskom biću; ali, kada svjedoče istovjetni stav dok dokazuju Njegovo
jedinstvo, oni govore o pojmu, to jest govore o tome kako u pojmu
Božijeg jedincatog bića Njegova egzistencija je nužno dana. U prvom
slučaju oni govore o zbiljskoj egzistenciji Božijoj, ali ne mogu
dokazati Njegovu jedincatost; u drugom slučaju, oni govore o Njegovoj
jedincatosti, a ne o Njegovoj zbiljskoj egzistenciji, već samo o nužnom
odnosu između ta dva pojma. [23]




Na temelju esencijalističkog
učenja glede Boga i svijeta, takvo stanje se javlja i u islamskoj
filozofiji, koje je omogućilo filozofu Ibn Kammunau da formulira svoju
općepoznatu sumnju u jedinstvo Božije: zašto nije moguće da postoji
dvoje (ili više) jednostavnih bića nepoznate prirode, koja se posve
razlikuju po svojim prirodama ili esencijama, dok svako od njih će biti
po sebi nužan egzistent, a da pojam ‘nužnog egzistenta’ bude istrgnut
iz svakog od njih i primijenjen na njih kao (nužni) akcident ili
odlika; tako će ta bića biti podjednaki baštinici tog istrgnutog pojma,
ali će se međusobno razlikovati u cjelovitosti svojih esencija? [24]
Premda ova poteškoća ima općenito biti povezana sa imenom Ibn Kammunaa,
veli Mulla Sadra, ona je, ipak, istinski formulirana od strane
Suhrawardija, kratko u njegovu djelu At-Talw Ìʪð , ali nešto šire u njegovoj knjizi Al-Mut ª r ªÊª t.
Ibn Kammuna je također tumačio neka Suhrawardijeva djela, koga je on
slijedio u svom vjerovanju da je egzistencija čisti pojam, a da je
esencija zbilja. Ibn Kammuna, zacijelo, svjedoči u jednom od svojih
djela sljedeće: ‘Dokazi izneseni (od strane filozofa - to jest dokazi
koji idu za tim da dokažu jedincatost Božiju) govore protiv mogućnosti
o postojanju više od jednog nužnog bića, osim u slučaju da su njihove
esencije identične; no, ako su im esencije različite, potreban je neki
drugi dokaz (da ospori mnoštvo bogova). Međutim, ja sve do sada nisam
pronašao takav dokaz.’ [25]

_________________
NE TRAŽITE MUDROST U DRUGIMA, VEĆ U SEBI.

Admin
Admin
Admin

Ženski
Broj poruka : 5380
Godina : 42
Datum upisa : 08.10.2008

http://xtratvision.forumxpress.net

Nazad na vrh Ići dole

:deda: Re: Постојање Бога

Počalji od Admin taj Uto Okt 28, 2008 10:55 pm

Ova dilema, zapravo, ukazuje se
zbog svih onih naučavanja koja ne posvjedočuju prvenstvo egzistencije,
već drže ili da je egzistencija nešto pridodatljivo esenciji, ili da je
ona samo općeniti umski pojam koji nema nikakvog odgovarajućeg parnjaka
unutar zbilje. Prema prvom gledanju, egzistencija leži izvan esencije;
prema onom potonjem, egzistencija je nešto posve pojmovno, kako
Suhrawardi i njegovi učenici (uključujući i Ibn Kammunaa) vjeruju.
Mulla Sadra ponavlja svoju teškoću spominjanu u prethodnom odjeljku, o
tome da ovi filozofi, kada govore o partikulariji, istinskom biću
Božijem, oni koriste uobičajeni filozofijski jezik bez ikakva istinskog
značenja, jer oni ne dopuštaju da egzistencija posjeduje aktualne
partikularije (afr ª d) unutar zbilje. [26]
No, na egzistencijalističkoj osnovi Ibn Kammunaova sumnja ima malo
snage i može se s lahkoćom osporiti na sljedeći način. Ako dvije ili
više stvari ne posjeduju zajedničku odliku, nikakav zajednički stav o
njima uopće ne može biti posvjedočen. Sada, ako ona dva pretpostavljena
bića baštine odliku ‘nužnoga bića’, oni moraju posjedovati nešto
zajedničko što će štititi taj zajednički atribut. Apstraktni opći pojam
egzistencije može se korektno posvjedočiti za sve stvari samo zato jer
one zbiljski opstoje; otuda ovaj apstraktni pojam ‘egzistencije’ je
zbog prirode jednog apstraktnog imena, poput ‘čovječanstva’, istrgnut
iz aktualnih ljudskih bića. Ukoliko ova dva bića posjeduju esenciju
koja je različita od njihove nužne egzistencije, tad ta bića moraju
nužno postati složenim i prestati biti jednostavnim bićima. Ali,
složena priroda nikada ne može biti nužni egzistent, pošto najmanje
jedan od dva faktora će biti prouzročen ili proizveden izvana. [27] Ne
postoji, zatim, nikakav pouzdan dokaz o jedinstvu Božijem osim onog na
temelju zbilje - jedine zbilje - egzistencije, koja nam je već
poslužila kao jedini istinski dokaz Božije opstojnosti. To stoga što,
na temelju tog dokaza, egzistencija nikada neće biti puki pojam, već
‘naslovnik (‘‘unw ª n)’ objektivne
zbiljnosti egzistencije. Egzistencija kao takva, prema tome, je
jedinstvena, neraspršiva i nepodjeljiva, pošto se njena mnogostrukost
nadaje kroz njene ‘obzire (anh ª ‘‘)’, blagodareći
esencijama koje se rađaju snagom same egzistencije u carstvu
kontingentnog. Esencija, uzeta u apsolutnom smislu riječi, dakle, ne
može tolerirati dualitet, jer, pretpostavimo li jednu drugu apsolutnu
egzistenciju, ona će biti apsolutno identična sa onom prvom - otuda
bilo kakav dualitet nije pojmljiv. To je razlog zbog kojeg je
Suhrawardi govorio da, čak, ako i pretpostavimo neko drugo čisto i
apsolutno biće, ono će se pokazati da nije drugo doli ono prvo biće,
jer ondje ne može postojati bilo kakva distinkcija unutar nečega što se
uzima kao nešto čisto i apsolutno. [28]

Drugim riječima,
‘jednostavna egzistencija mora opsegnuti sve unutar svoje
jednostavnosti, jer, ako to ne učini, prestaće biti jednostavnom. Ovo
je najizričitiji odgovor na Ibn Kammunaovu sumnju u vezi sa jedinstvom
Božijim. Ako se pretpostavi jedno drugo biće pored onog jednostavnog
bića, ono prvotno će biti ili uključeno u ono potonje ili će biti
identično s njim. [29] Suština ovog dokaza je ta da ‘nužno biće’
označava ‘apsolutno biće’, i da ‘apsolutno biće’ konceptualno
ne može biti drugo doli jedno biće, jer ‘dva apsolutna bića’
predstavljaju apsurdan pojam. Ako se postavi pitanje: Dok se dopušta
tvrditi da jedno apsolutno biće mora nužno biti jedincato, šta jamči da
jedno takvo apsolutno biće, zapravo, postoji?, odgovor će glasiti da
faktična egzistencija onog apsolutnog je dokazana u prvom odjeljku
ovoga poglavlja na temelju zbiljnosti egzistencije.

G alaluddin
Ad-Dawwani je također formulirao dokaz za jedinstvo Božije, koji je
kasnije bio naširoko prihvaćen, ali kojega je Mulla Sadra učinio
predmetom nesmiljene kritike. Polazišna tačka ovoga dokaza je onaj
općeniti jezik koji koristi, primjerice, izraze poput Ê add ª d (od Ê ad Ì d, što znači željezo) i mušammas (od šams,
što znači sunce). Pošto mnoge izvedene forme u općenitoj jezičkoj
upotrebi podrazumijevaju da korijensko značenje optrajava unutar
izvedenih formi (naprimjer, korijensko značenje pojma ‘‘ilm - znanje smatra se da je sadržano u participu aktivnom ‘‘al Ì m - osoba koja posjeduje znanje), to tad može sugerirati tvrdnju kako željezo optrajava unutar Ê add ª d-a, a sunce unutar mušammas-a. ? add ª d, međutim, označava gvožđara, kovača, a ne čovjeka u kojem optrajava željezo; isto tako mušammas
označava ‘vodu ugrijanu suncem’, a ne nešto u čemu sunce prisustvuje.
Drugim riječima, ova dva pojma ukazuju na odnos nečega prema onom što
njegovo korijensko značenje znači, a ne označava to da njegovo
korijensko značenje optrajava u nečemu takvom. Željezo i sunce,
ustvari, jesu neovisni realiteti koji opstoje po svom vlastitom
pravilu, i nisu poput znanja koje optrajava u znalcu. Sada, izvedeni
pojam egzistent (maw Èñ d) ima biti konstruiran na isti način. Njegovo korijensko značenje egzistencija (wu Èñ d) ne optrajava u egzistentu, već egzistira neovisno i apsolutno, dok je egzistent ono što ulazi u odnos s egzistencijom,
baš onako kako smo to vidjeli u slučaju gvožđara i suncem ugrijane
vode. Sama čista egzistencija je Bog, dok su kontingentna bića
‘egzistenti’ u smislu da egzistencija niti optrajava u njima, niti je
njihov akcident ili atribut, već njihov odnos prema Bogu. [30]

Pošto, međutim, čista egzistencija egzistira, i egzistent egzistira, ali u drukčijem smislu od kontingentnih egzistenata. Egzistencija jest egzistent u svojoj čistoj i apsolutnoj formi, baš kao što će bjelina biti bijela, a toplina vruća,
ukoliko bjelina i toplota budu mogle egzistirati u svojoj čistoti i
apsolutnosti. Ovo dvoje, ipak, može biti podvedeno pod općenitu
kategoriju egzistenta kada se egzistentom misli ‘ono
što proizvodi učinke’ ili ‘ono u čemu egzistencija prebiva’, i mada
subzistentnost egzistencije unutar onog kontingentnog je metaforička,
primjena pojma egzistent nema potrebe da bude metaforička. [31] Pojam egzistenta
se, stoga, upotrebljava u tri različita značenja: samoopstojeći
egzistent, to jest Bog; kontingentni egzistent čija egzistencija znači
‘biti stavljen u odnos prema Bogu’; i, treće, egzistent u
najopćenitijem i najapstraktnijem smislu kome se priznaje da je
najsamoevidentnija ideja ili pojam i, kao takav, neprimjenjiv je na
Boga. Ovo mišljenje izbjegava općenitu primjedbu u smislu da je
egzistent puki općeniti i apstraktni pojam, pa kako Bog onda može biti
u suodnosu s njim? [32]

Samoopstojeća egzistencija - Bog - je,
prema tome, samonužan i mora biti jedan i jedincat. Ukoliko, naime,
postoje dva takva bića, oba će biti opisana u smislu nužne
egzistencije. Ova odlika nužne egzistencije, budući je općenita, tad će
imati biti pridodatljiva njihovoj suštinskoj prirodi i imat će biti
uzrokovana od strane nečeg njima izvanjskog. Stoga će ta bića biti
kontingentna, a ne nužna. Otuda, kad kažemo: ‘Nužno biće egzistira’, ne
možemo time misliti da se nužnom biću dešava egzistencija,
već da nužna egzistencija jest njegova esencija. To je razlog zbog
kojega su Al-Farabi i Ibn Sina govorili da je primjenjivanje pojma
egzistent na nužno biće, kako se to sugerira sa strane općenite jezičke
upotrebe, metaforičko, a ne zbiljsko, pošto egzistencija nije Njegova izvanjska odlika. [33]

Protiv
ovog naširoko prihvaćenog dokaza o Božijem jedinstvu Mulla Sadra
stavlja deset primjedbi, od kojih su neke sumnjive vrijednosti, a
jedna, u najmanju ruku, protuslovi njegovim vlastitim načelima. On
negoduje da, sve dok referent ili značenje korijenskog pojma nije
poznato, nema ni pomena o pitanju izvođenja neke druge forme iz njega, i pošto je egzistencija (to jest Bog) i sama nepoznata, izvedena forma egzistenta
stoji izvan ovog pitanja. Ali, kako smo kazali u prethodnom odjeljku
ovoga poglavlja, Mulla Sadra odobrava univerzalnu intuitivnu spoznaju o
Bogu, makar je ta spoznaja na podljudskoj razini neotriježnjena
spoznaja. Kao što je istaknuto od strane Sabzawarija, ta spoznaja je
dostatna da jamči za pojam egzistencije‘. [34] No, Mulla
Sadra ima dvije primjedbe koje ozbiljno zbore protiv Ad-Daww ª nija.
Prva primjedba je ona o izvedenom pojmu koji je ili doslovan,
primjerice ‘‘ ª lim (znalac - osoba u kojoj obitava znanje), ili je odnosan i metaforičan, primjerice Ê add ª d
(gvožđar, kovač - osoba koja se bavi željezom proizvodeći gvozdene
predmete), ali ne može biti oboje u isti mah. U slučaju egzistencije (wu Èñ d),
međutim, Ad-Dawwani nas poziva da prihvatimo oboje u isti mah - to jest
u slučaju Boga njena upotreba je doslovna, dok je u slučaju
kontingencija samo odnosna, pošto kontingencija, po njegovu mišljenju,
nije ono u čemu egzistencija prebiva, već ono što je u odnosu sa
egzistencijom. Ad-Dawwanijevo nastojanje da uvede općenitu kategoriju egzistenta, pokrivajući njom i Boga i kontingenciju, ne može se slijediti, jer egzistent - označavao on kao ‘ono što proizvodi učinke’ (mabda’‘ al-a ð ar)
ili označavao ‘ono u čemu egzistencija prebiva’ - i sam će imati
dvostruko značenje, jedno primjenjivo na Boga, i ono drugo primjenjivo
na kontingenciju. [35]

Druga primjedba je još ozbiljnija.
Ad-Daww ª n Ì je smrtno zakleti esencijalist za koga je egzistencija
čisto općenit pojam koji nema odgovarajućeg parnjaka unutar objektivne
zbilje. Budući je to tako, on ne može legitimno praviti prijenos iz
carstva pojmova u carstvo zbilje i svjedočiti egzistenciju Božiju u
smislu pojedinačnog bića (kao fard al-wu Èñ d), pošto egzistencija za njega uopće ne posjeduje partikularije (afr ª d). On je tegobno radio da bi pokazao kako čista egzistencija može biti opisana kao egzistent,
ali to je, jamačno, slučaj ‘pobočno ostavljenih tragova ovog pitanja u
toku rasprave’, pošto to nije u žiži ovoga pitanja. Pitanje će prije
glasiti: šta to jamči Božiju objektivnu egzistenciju - da se i ne
spominje jedincata egzistencija - pod pretpostavkom da je egzistencija
samo subjektivna ideja, dok je esencija primordijalna zbilja? [36] Kako
razum može dopustiti da čisti pojam ima (u smislu suprotstavljenosti
‘naslovniku’) samoopstojeći bitak? [37] Svi mogu kazati, pod tom
pretpostavkom, da samonužna bit objektivno zadobiva ono što je egzistenciji
pripisivo snagom uma; ali, zašto, onda, ondje ne može biti više od
jedne takve esencije u zbilji kojoj se, na taj način, egzistencija može
pripisati, pošto sama egzistencija nije zbilja, već nešto pridodato
snagom uma? [38] Jedincatost Božija, prema tome, može biti
uspostavljena jedino na temelju toga da egzistencija predstavlja
primarnu zbilju, sa svojim sustavno dvosmislenim formama, vrhuneći u
apsolutnoj egzistenciji koja, po definiciji, može biti samo jedna.

_________________
NE TRAŽITE MUDROST U DRUGIMA, VEĆ U SEBI.

Admin
Admin
Admin

Ženski
Broj poruka : 5380
Godina : 42
Datum upisa : 08.10.2008

http://xtratvision.forumxpress.net

Nazad na vrh Ići dole

:deda: Re: Постојање Бога

Počalji od Admin taj Uto Okt 28, 2008 11:17 pm

]FILOZOFSKI POGLED


Mnogi problemi filozofije o "Bogu" nastaju zbog
pogrešnog shvaćanja točnog značenja te riječi. Znamo da svakodnevne
stvari postoje jer ih možemo locirati i razlikovati ih od nečega
drugog. Drugim riječima, znamo da osim nas nešto postoji jer možemo
stati pred njega i pokazati ga prstom. Ako prihvatimo činjenicu da je
Bog neizmjeran i vječan, to znači da je on uvijek i svugdje prisutan.
No, unatoč toj činjenici, nama je nemoguće Boga pokazati jer je
nemoguće uperiti prst u nešto gdje Bog nije prisutan. Mogli bismo se
sada s razlogom pitati ima li uopće smisla reći da Bog postoji ako
znamo da Bog ne postoji u istom smislu kao i ostale stvari koje nas
okružuju? Uzmimo npr. prostor i vrijeme, stvarnost ili ljubav. Postoje
li prostor i vrijeme? Možemo li na njih pokazati prstom ili možda
isprobati kakvog su okusa? Postoji li ljubav? Sa ovakvim pitanjima
mogli bismo ići u nedogled, no čak i u osobnim područjima života
svjesni smo da postoje stvari koje je moguće opisati kao stvarne ili
postojeće, ali koje izmiču točnoj definiciji. Možda nije moguće
definirati Boga; možda ga se ne može potpuno shvatiti. Ali to ne znači
da se o njemu ne može suvislo i smisleno govoriti, niti uopće sprečava
postavljanje pitanja o tome ima li ga.

Gledajući kroz povijest filozofije, pitanje Božjeg postojanja mnogim je
filozofima bio izazov, ali i neprilika. S jedne strane postojale su
religije koje su se čvrsto oslanjale na Objavu kao garanciju da Boga
ima, dok je s druge strane čovjeka zanimalo kako razumskim putem doći
do Boga, kako ga dokučiti i sebi približiti.[1]
Još je u politeističkoj Antici, gdje su bogovi imali potpuno
antropomorfni izričaj, Aristotel shvatio kako je došlo vrijeme da se u
ljudskim glavama olimpski titani zamjene nečim što je on nazvao Prvi Pokretač.[2] Govoreći
vulgarnim rječnikom mogli bismo Aristotela nazvati pionirom u
dokazivanju Božje opstojnosti. Naime, Aristotel u svoje vrijeme nije
ciljano išao za time da dokaže kako Boga ima iako njegov argument
predstavlja prvi stupanj kozmološkog dokaza. On je razumskim putem,
promatrajući prirodu, ustanovio kako se sve kreće i zbiva, ali se ne
kreće samo od sebe nego od nekog drugog. Formula regressus in infinitum[3]
jasno kaže da u beskonačnosti nema prvoga i da negdje treba stati. Iz
toga slijedi da mora postojati neko nužno biće koje nije pokrenuto ni
od koga, a koje u isto vrijeme sve ostalo pokreće. Taj prvi uzrok, koji
pokreće sve ostalo i sve ostale uzroke jest sama djelatnost (actus purus).[4],
a nakon njega je to u 13. stoljeću učinio Toma Akvinski. Dakako da
pokušaj da se razumskim putem utemelji Bog nije ostao samo na ova dva
velikana. Filozofija u svojoj baštini čuva pregršt ingenioznih umova
koji su željeli čovječanstvu ponuditi svoje argumente bilo da pokažu
kako se Boga može dokazati, bilo da pokažu kako se Boga ne može
dokazati. Bilo je čak i onih koji su Boga pokušali ubiti, čime su
zapravo samo upozorili da je on, barem u njihovim mislima živ.
Aristotel je prvi koji je svom Pokretaču nadjenuo ime Bog

Poznato je da se veliki filozofi ponovno vraćaju na
pitanje postojanje Boga, te što učiniti s religijom kao činjenicom.
Upravo me to potaknulo da svoj diplomski rad posvetim jednom
suvremenom, američkom filozofu Alvinu Plantingi koji se cijeli život
bavio epistemologijom i dokazivanjem Božje opstojnosti. Kao što sam već
prije spomenula, pitanje razumskog prihvaćanja Boga provlači se već od
prvih filozofa Platona i Aristotela, pa sve do danas, i još uvijek nije
tako riješeno da se ne bi imalo što dodati na tu temu.

Za Plantingu je značajno da je on revidirao Anselmov takozvani
ontološki dokaz putem modalne logike i upravo se na tom momentu temelji
moj rad. Budući da i sam govor o Bogu, koji usput rečeno, mora biti
analogan[5],
iziskuje napor, pokušala sam obraditi Plantingin pristup na što
jednostavniji način. Rad sam podijelila na dva dijela. U prvom dijelu
iznosim činjenice iz Plantingina života i objašnjavam zašto uopće
dolazi do poteškoća u nastojanjima da se Boga dokaže. Dio tog
objašnjenja evo iznosim već i u Uvodu. Nakon toga iznosim povijest
dokaza i zaustavljam se na ontološkom dokazu kojim se bavio Plantinga.
Plantinga je naime, poput mnogih svojih prethodnika, u svojoj
filozofiji pokušao pokazati da vjerovanje u Boga može biti racionalno.
Tako on u eseju pod naslovom Is Belief In God Rational[6] tvrdi da je vjerovanje u Boga logičan argument, te on polazi od osnovnog vjerovanja.[7]

Argumenti u korist postojanja Boga mogu biti korisni, time što pokazuju
da vjerovanje u Boga nije ni nemoguće ni nelogično, ali ne mogu
ustanoviti niti podcijeniti osnovno vjerovanje jer takvo vjerovanje
izražava temeljnu predanost. U drugom dijelu rada se bavim problemom
zla u Plantinginoj filozofiji. Plantinga zaključuje da se pitanja o
patnji i zlu, te o njihovom osmišljavanju, gotovo uvijek tiču onih koji
vjeruju u Boga. No, on u isto vrijeme uvodi razliku između prirodnog
ili fizičkog zla (bolesti, elementarne nepogode) i moralnog zla koje je
uvijek povezano sa našom slobodnom voljom i slobodnim izborom. Pri tom
Plantinga postavlja klasična teodicejska pitanja Zašto Bog dopušta zlo? i Je li Bog uopće mogao stvoriti svijet bez moralnog zla?
U svojim pokušajima da odgovori na ta vječna pitanja, Plantinga dolazi
do trećeg problema u svojoj filozofija, a to je pitanje slobodne volje.
On konstatira kako je slobodna volja bitan uvjet za moralni život, pa
se prema tome ne može isključiti mogućnost moralnog zla, kako bi ljudi
imali slobodnu volju i kako bi mogli živjeti moralno jer nema morala
bez slobode!

_________________
NE TRAŽITE MUDROST U DRUGIMA, VEĆ U SEBI.

Admin
Admin
Admin

Ženski
Broj poruka : 5380
Godina : 42
Datum upisa : 08.10.2008

http://xtratvision.forumxpress.net

Nazad na vrh Ići dole

:deda: Re: Постојање Бога

Počalji od Admin taj Uto Okt 28, 2008 11:23 pm

NARAVNA TEOLOGIJA

ALVIN PLANTINGA I NJEGOVO MJESTO U FILOZOFIJI RELIGIJE

Ljudi neprestano nastoje pronaći smisao života. U
svojoj potrazi za njim, neki se ljudi okreću filozofiji, drugi
kreativnim oblicima umjetnosti, a treći pak nekom obliku religije.
Jedan
od takvih ljudi, onih koji su se bavili naravnom teologijom[8] te
pokušali pomiriti vjeru i razum, jest upravo čovjek o kome je ovdje
riječ - Alvin Plantinga.

Plantinga se rodio 15. studenoga 1932. godine u gradiću Ann Arboru u
državi
Michigan (SAD). Kako i sam kaže u svojoj duhovnoj autobiografiji[9],
odgojen je u strogo kalvinističkom duhu. Otac mu je predavao
filozofiju, psihologiju te klasične jezike na koledžu Jamestown,
dok je majka bila kod kuće i brinula se za njega i njegovog mlađeg
brata. Plantinga je imao sretno i bezbrižno djetinjstvo, a svoja je
nedjeljna popodneva često znao provoditi u Prezbiterijanskoj crkvi gdje
je njegov otac držao poduke iz vjeronauka. Svoj interes za filozofiju
pokazivao je još u srednjoj školi, no vrata na putu za uspjeh su mu se
otvorila 1950. godine kada je osvojio stipendiju za sveučilište Harvard.
Na početku studiranja na Harvardu bio je impresioniran kvalitetom
predavača i kolegija. Marljivo je proučavao Platona, Aristotela i
ostale antičke mislioce, no Harvard je imao i svoju drugu stranu. Tamo
su studirali ljudi različitih rasa, nacionalnosti i vjerskih uvjerenja.
Plantinga se tek tamo po prvi puta u svom životu susreo s ljudima koji
nisu bili kršćani ili su bili bez ikakvog vjerskog opredjeljenja
(ateisti, agnostici). Jednom kalvinistu koji je do svoje adolescentne
dobi svake nedjelje ministrirao u Crkvi teško je bilo prihvati
mišljenje da možda Boga i nema ili da ga se razumom ne može spoznati.
Ogorčen činjenicom općeg intelektualnog imperijalizma koje je vladalo u
fakultetskim krugovima toga vremena, Plantinga je shvatio da će njegova
filozofska stajališta u takvom miljeu vječno biti smatrana primitivnim
zbog njegovih religioznih uvjerenja. 1951. godine napušta Harvard i
odlazi na koledž Calvin gdje se susreće sa profesorom Jellemom koji je izvršio veliki utjecaj na njega.

Čini se da je William Harry Jellema bio drugačiji od svih profesora
filozofije koje je Plantinga ikada imao prilike slušati. Jellema je,
kako se prisjeća Plantinga, bio strog i ozbiljan, a opet na svoj način
duhovit i pristupačan za rasprave. Plantinga je na Calvinu naučio kako
se razvijala Zapadna kultura, koji su njezini temelji, te zašto je
srednjovjekovna kršćanska filozofija imala tako veliki utjecaj na
razvoj povijesti i gospodarstva čitave Europe. 1953. godine Plantinga
susreće svoju buduću suprugu Kathleen DeBoer, za koju kaže da mu je
oduvijek bila oslonac i nada, i zajedno osnivaju obitelj. Plantinga za
sebe često voli reći da je više zaokupljen razmišljanjima o Bogu nego
obiteljskim obavezama. Početkom šezdesetih godina zajedno sa svojim
fakultetskim kolegom Williamom Frankenom, Plantinga prelazi na
sveučilište Yale i tamo dobiva počasnu titulu doktora znanosti. Njegova doktorska disertacija kojoj je dao naslov Bog i ostali umovi (God and Other Minds), predstavlja krunu Plantinginog filozofskog rada i njegova života kao kršćanina.

Plantinga ponosno ističe da mu je njegova duboka vjera dala poticaj i
podlogu da upravo na njoj formira svoj filozofski stav o tome kako
vjera u Boga ne proturječi razumu, nego da se vjera i razum
nadopunjuju. Zapravo, cijela njegova filozofija počiva na činjenici da
vjerovanje nije iracionalne naravi te da iskazi da je Bog svemoguć,
sveznajuć i savršeno dobar ne proturječe činjenici da ipak postoji zlo
u svijetu. Još od Leibniza i njegovog teodicejskog pitanja, a i prije,
postojao je sukob mišljenja oko Božjih atributa i činjenice zla u
svijetu. Plantinga uporno ističe da je njegova želja biti kršćanin u
filozofiji, a zapravo često se stječe dojam, čitajući Plantingina
djela, da se Plantinga ponaša gotovo apologetski. I sam za sebe kaže da
se cijelog života najviše interesirao za filozofiju o Bogu i pitanje
Božjeg postojanja bilo mu je od prioritetnog značenja. No, osim Božjeg
postojanja Plantinga se bavio i problematikom zla i upravo se u tom
momentu svoga filozofiranja ponašao pomalo zaštitnički (apologetski),
braneći kršćanske istine vjere. Plantinga smatra da kršćanstvo u sebi
posjeduje bitno intelektualni element koji ga je, bez obzira na razne
religijske fenomene, uvjerio u istinitost kršćanstva. Razum, prema
Plantingi teži za istinom, pa je njemu stoga neshvatljivo kako neki
ljudi smatraju vjeru iracionalnom kad je ona pretpostavka razumijevanju
svijeta. Druga stvar koja ga je mučila, bila je, kako logički razumjeti
i prihvatiti činjenicu da postoji apsolutno Biće koje je savršeno pod
svim vidicima i koje nas beskrajno ljubi u svojoj dobroti, a opet smo
svjedoci boli, patnje i zla u svijetu.
Plantinga ne smatra da je u svojim razmišljanjima riješio teodicejsko
pitanje, no on kaže ovako: žena, čije je nedužno dijete umrlo od
leukemije, može pretpostaviti da Bog dopušta zlo zato što On smatra da
je za svijet bolje zlo dopuštati, nego ga sprečavati, a ono što Bog
vidi kao bolje, naravno i jest bolje. Ali, ono što ta jadna žena ne
može znati je pitanje zašto bi ovaj svijet sa svim nesrećama na njemu trebao biti bolji od nekog drugog, kojeg bi mi možda mogli željeli stvoriti i koji je to Božji razlog da on dopušta zla koja nam se svakodnevno događaju.

Kršćanin mora priznati da ne zna razloge zašto Bog dopušta da se zla
događaju i upravo se zato ima povoda ljutiti na Boga i optuživati Ga za
nepravdu. Budući da unesrećenom čovjeku nikakva filozofija neće pomoći
da se spasi, na red dolazi vjera i duhovna utjeha. Upravo taj segment
ima kršćanstvo jer je kršćanski Bog, Bog ljubavi, patnje i nade.
Plantinga je dobro uočio trenutak kada ljudi iz filozofije prelaze u
religiju; onda kada filozofiji ponestanu odgovori na životna pitanja.
No, to ne znači da su filozofija i religija (razum i vjera) dva
odvojena svijeta koje treba spajati nekakvim mostovima. Plantinga
smatra da se u njegovoj filozofiji religije pokazuje na nešto što on
naziva osnovnim teološkim vjerovanjem te da je to kontraargument
protiv svih ateista koji tvrde da je vjera u Boga iracionalna.

Ateisti, naime misle, da je vjera u Boga iracionalna iz dva razloga:
prvi je taj što se Boga konvencionalnim metodama ne može dokazati, a
drugi je upravo činjenica zla u svijetu koja izravno proturječi svim
Bojim atributima. Oni kažu da za Boga nema racionalnog opravdanja, no
Plantinga postavlja pitanje: Što uopće znači racionalno opravdanje? On
smatra da vjera u Boga može biti savršeno razumna i bez teoloških
argumenata ili klasičnih dokaza za Božju opstojnost. Njegov je cilj bio
pokazati da je posve razumno uzeti vjeru u Boga kao osnovno vjerovanja,
te da u tome nema ništa iracionalnog kako ateisti tvrde.

Plantinga je u svojim filozofskim okvirima pokušao
ostati skroman, rekli bismo dostojan svakog pravog kršćanina. Za njega
filozofija nije disciplina u atletskom natjecanju. Filozofija je samo
medij kroz koji se trebaju objavljivati istine vjere i ona je zapravo,
filozofija religije. Plantinga, iako se deklarira kao kršćanski
filozof, smatra da filozofiju religije trebaju zanimati racionalna
područja religije. Svaka je filozofija racionalna što znači da je to
proces pomnog razmatranja nekih područja života i njihovog proučavanja
na logičan način, istražujući dileme, pokušavajući razjasniti
dvosmislenosti te riješiti prividne nedosljednosti. U tom pogledu
filozofija religije mora biti racionalna. Ali religija nije samo
racionalna. Religija se bavi srcem i voljom, jednako kao i mislima.
Vjernici vjeruju u stvari,
oni ne vjeruju jednostavno da je to istina. Ljudi su odani svojim
religijskim pogledima, na njima inzistiraju čak i kada se pojave snažni
protivni dokazi. Plantinga smatra da bismo upravo ovakve pojave trebali
razmatrati. Stvari se ne bi smjele odbacivati samo zato što ih je
razumom nemoguće racionalno opravdati. Većina onog što se isplati u
životu nije racionalno - ljubav, glazba, umjetnost, čitav svijet
emocija. Stoga moramo ostati svjesni granica racionalnog pristupa.

Plantinga kaže da uspješan kršćanski filozof nije osoba koja se
dokazala na intelektualnom području, nego da je to osoba koja pravilno
igra ulogu u kršćanskom društvu. Plantinga je svjestan činjenice da su
filozofi u današnje vrijeme odgajani tako da svoje snage usmjeravaju na
sebe same u natjecateljskom i pomalo egoističnom stilu. Izazovi su
dobri, smatra Plantinga, samo ako pobuđuju u nama želju da pokažemo ono
najbolje od sebe. Emocije mogu biti tople, a razum hladan. Filozofija
religije teži razumu koji u sebi sadržava malo topline. Oni koji traže
sigurnost u obliku neosporivog dokaza za ili protiv vjerskih uvjerenja,
mogli bi se razočarati - kaže Plantinga. Postoji trenutak kada iskustvo
vjere i uvjerenje prelazi granicu racionalnog, granicu dokaza i
sigurnosti. Postoji trenutak kada se osoba mora obvezati, riskirati
kako bi napravila korak dalje u vjerskoj potrazi. Oni koji se boje
napraviti taj korak ostaju na površini.

Možda je jedan od zadataka filozofije religije pokazati zašto je
ponekad razumno prekoračiti granicu razuma i dopustiti intuiciji da
preuzme kreativnu ulogu.

_________________
NE TRAŽITE MUDROST U DRUGIMA, VEĆ U SEBI.

Admin
Admin
Admin

Ženski
Broj poruka : 5380
Godina : 42
Datum upisa : 08.10.2008

http://xtratvision.forumxpress.net

Nazad na vrh Ići dole

:deda: Re: Постојање Бога

Počalji od Admin taj Uto Okt 28, 2008 11:29 pm

2. KLASIČNI DOKAZI ZA BOŽJE POSTOJANJE


Nema čovjeka koji se barem jednom u životu nije zapitao ]Postoji li Bog? Ako postoji, to se ipak mora moći dokazati.[10]
Kako? Filozofija odgovara - neoborivo, racionalno, svakome jasno! Hans
Küng smatra da ne samo da je Boga načelno moguće spoznati, nego je
Božje postojanje načelno i faktički moguće dokazati.[11]
Dokazi, kojima je namjera dokazati Božje postojanje imaju materijalni
objekt koji nije samo zbilja svijeta i čovjek, već i neki mogući
pratemelj i praoslonac zbilje što ga zovemo Bogom. Dokazi također hoće
dokazati Božju egzistenciju, što znači da ne žele samo reći kako se
može govoriti o Bogu, već hoće odgovoriti na teško pitanje da li Bog
jest. Dokazi kojima se dokazuje Božja egzistencija polaze uglavnom od
nekog neposredno evidentnog izvanjskog ili unutrašnjeg iskustva, iz
kojeg se pomoću metodički reflektiranih, strogo logički zaokruženih
misaonih koraka hoće pokazati uvjerljivom Božju egzistenciju.


1. Kozmološki dokaz


Najpoznatija verzija kozmološkog dokaza može se naći u prva tri od tzv. Pet putovaSumma theologiae, 1a, 2, 3. Akvinčevi
se kozmološki argumenti temelje na promatranju svijeta. Od pete godine,
Toma je bio odgajan u dominikanskom samostanu u Monte Cassinu, ali je
zbog rata između Frederica II i pape s četrnaest godina preselio u
stoljetno sveučilište u Napulju i tamo nastavio studij. Na sveučilištu
se marljivo izučavala Aristotelova filozofija, pa je Toma imao
mogućnost poslužiti se Aristotelovim idejama kako bi pomoću njih
izrazio vjerske istine. koje nudi Toma Akvinski u prvom dijelu njegove


Toma je vjerovao da se sa Pet putova[12]može prikazati Božje postojanje. Njegovih Pet putova moglo bi se ukratko prikazati:

1. Argument za postojanje nepokrenutog pokretača[/i][13][/b]

Sve što se pokreće, pokrenuto je od drugoga.

Tog pokretača opet pokreće nešto treće.

Ali, taj lanac pokretača nije beskonačan jer u protivnom do pokretanja ne bi ni došlo (jer u beskonačnosti nema prvoga).

Stoga, mora postojati nepokrenuti pokretač koji sve pokreće a da pri tom sam ostaje nepokrenut.

Tog nepokrenutog pokretača ljudi nazivaju Bog.


2. Argument za neuzrokovani uzrok[/b][/i]
]
Sve ima svoj uzrok.

I svaki uzrok opet ima svoj uzrok.

Ali, ne možemo imati beskonačan niz uzroka.

[*]Stoga mora postojati neki neuzrokovani uzrok koji uzrokuje svaku promjenu, ali pri tom sam nije prouzrokovan ničijim utjecajem.
[/list]
[list]
[*]Takav neuzrokovani uzrok ljudi nazivaju Bog.

3. Argument iz razlikovanja mogućnosti i nužnosti potrebe[/b][/i]

  • Pojedine stvari nastaju i kasnije nestaju.

  • Dakle, u jednom trenutku nije postojala nijedna stvar.


  • No nešto počinje postojati samo uzrokovanjem nečeg što već postoji.

[list]
[*]Dakle, mora postojati biće čije je postojanje neophodno nužno i koje će svi smatrati Bogom.

4. Argument iz stupnjeva kvalitete
[/justify]

5. Argument iz konstrukcije
[/justify]

Ključni termin u prvome putu je promjena (lat.
motus). Kad Akvinac kaže promjena on pri tom ne misli samo na puko
kretanje, nego je to promjena u smislu kakvoće i količine. Prema
Akvincu, neke se stvari nalaze u procesu promjene, ništa sebe ne
mijenja u svakom pogledu, te što god uzrokuje promjenu nečega, mora
samo biti zbiljski djelatno - ili kako kaže Akvinac, mora biti aliquid ens actu.[14]
No, Toma također smatra da ne može biti beskrajnog niza stvari koje
uzrokuju događanje promjene. Negdje se moramo zaustaviti jer u
protivnom neće biti početne promjene i, kao rezultat, neće doći do
promjena. Prvi uzrok promjene, koji nije promijenjen ničijim utjecajem,
Akvinac zove Bogom.

Drugi put usredotočuje se na pojmove uzrokovanja i postajanja, pa prema
drugom putu puko postojanje nečega iziskuje uzrok. Akvinac zaključuje
da postojanje svega zapravo iziskuje uzrok koji sam nije uzrokovan na
postojanje bilo čime osim njim samim.


Treći argument polazi od razlikovanja mogućeg i nužnog, a on je ovakav.
U stvarima nalazimo, naime, neke koje mogu biti i ne biti, jer neke
nastaju i propadaju, te prema tome mogu i ne biti. A nemoguće je da
takve stvari postoje svagda, jer ono što može ne biti, jednom doista i
ne postoji. Ako bi dakle, sve stvari bile u mogućnosti da ne postoje,
onda nekoć nije bilo ničega. No, kad bi to bilo istina, onda također ni
sada ne bi bilo ničega, jer ono čega nema može početi postojati samo po
nečemu što postoji. Dakle, nisu sva bića moguća, nego mora u stvarnosti
postojati nešto nužno. Sve pak što je nužno ili prima uzrok svoje
nužnosti izvana, ili ga ne prima. No nije moguće da se kod bića koja
primaju uzrok svoje nužnosti ide u beskonačnost, kao ni kod tvornih
uzroka. Prema tome, nužno je postaviti neko po sebi nužno biće, koje
uzrok nužnosti ne prima izvana, nego je ono uzrok nužnosti drugim
bićima. A to svi nazivaju Bog.[15]

_________________
NE TRAŽITE MUDROST U DRUGIMA, VEĆ U SEBI.

Admin
Admin
Admin

Ženski
Broj poruka : 5380
Godina : 42
Datum upisa : 08.10.2008

http://xtratvision.forumxpress.net

Nazad na vrh Ići dole

:deda: Re: Постојање Бога

Počalji od Admin taj Uto Okt 28, 2008 11:32 pm

2. 2. TELEOLOŠKI (FIZIKO-TEOLOŠKI) DOKAZ

Teleološki dokaz polazi od svrhovitosti u svijetu, grčka riječ telos
znači smisao, kraj ili svrha. U svijetu ima bića koja nemaju razuma, a
djeluju svrhovito. Teleološki dokaz polazi upravo od te
činjenice. Tako smisao svrsishodne konstrukcije koju primjećujemo u
prirodi sugerira kako svijet ima svog konstruktora, a to je Bog. Možda
su najpoznatije primjere za ovaj dokaz[16]
dali William Paley, David Hume i Kant. Paley je tvrdio slijedeće: da
nađe ručni sat na podu, nakon što bi proučio kako svi mehanički
dijelovi zajedno funkcioniraju, pretpostavio bi da ga je izradio neki
konstruktor. Doista, ako bi bilo koji dio bio drugačije poredan, tada
bi cijeli sat prestao raditi.[17]
Paley je smatrao da je svijet poput ovog sata, svaki je dio pomno
osmišljen za posebno mjesto unutar cjeline. Ako je svijet ovako
konstruiran, tada on mora imati konstruktora. Svi oblici dokaza izgleda
pretpostavljaju kako u svemiru doista ima neke vrste reda koji je
neovisan o našim umovima.


Filozof Kant tvrdi da naš razum sam nameće iskustvu koncepcije vremena
i prostora i uzročnosti. Po Kantu, mi bismo nametnuli red u svemiru u
kojemu bismo god bili, jer bismo samo tako mogli misliti i umovati. Po
njemu, ljudi sve doživljavaju kao da ima neki svoj uzrok i kao da sve
što postoji, postoji u prostoru i vremenu, a to je stoga što mi baš
tako gledamo na život. Ne bih se sada željela zadržavati na Kantovim
kategorijama kojima objašnjava kako čovjek misli to što misli, nego bih
samo još jednom naglasila da Kant odbacuje dokaz iz uređenosti kao
logični argument za Božju opstojnost. Njegovo je mišljenje da ne
postoje dokazi ili perspektiva koja bi podržala analogiju između
ljudske stvaralačke snage i ideje o božanskom stvoritelju. Čovjek gleda
na svemir kao na uređeno mjesto zbog toga što je naš razum predodređen
za interpretaciju događaja na uređen način.


2. 3. DOKAZ IZ ČINJENICE MORALA


Ako prihvatimo činjenicu da je Toma Akvinski otac kozmološkog dokaza,
onda je zasigurno Kant idejni začetnik moralnog dokaza. Ovaj je
ingeniozni um pobijao i kozmološki i teleološki dokaz činjenicom da ih
je sveo na ontološki (o čemu će naknadno biti riječ), da bi na kraju
Božju egzistenciju postulirao na temelju morala, odnosno slobode. Kant
je vjerovao da kozmološki argumenti nikada neće moći dokazati Božje
postojanje, ali da bi, odbacivanjem ovih argumenata, mogao dati mjesta
shvaćanju Boga utemeljeno na vjeri, a ne na razumu. Kant je krenuo od
činjenice da ljudi doista imaju osjećaj za moralnu dužnost, tj. osjećaj
da ono što se drži za ispravno, mora biti učinjeno bez obzira na
posljedice. Ovaj je osjećaj moralne dužnosti nazvao kategoričkim imperativom, a izražavamo ga formulom Dobro treba činiti, a zlo izbjegavati!
Kant smatra da iskustvo moralne dužnosti podrazumijeva slobodno
djelovanje te da ćemo s vremenom doživjeti sreću čak i ako nećemo tako
postupati u životu, i da, mora postojati načelo cjelokupnog poretka
koje će nagraditi vrlinu srećom, jer tek vrlinom postajemo dostojni
sreće i to se može nazvati Bog.

Kant zapravo govori da nije moguće dokazati postojanje Boga, ali da
osjećaj ćudoređa podrazumijeva da je čovjek slobodan, te da to
implicira vjerovanje u Boga. Upravo je zbog toga Kant odbacio sve
ostale dokaze jer smatra da Bog, sloboda i moralnost ne mogu biti u
svijetu koji doživljavamo, već se odnose na način na koji doživljavamo
svijet.
Dakle, Bog je regulativna koncepcija[18] ili dio načina našeg poimanja,
a ne neka tvorbena koncepcija odnosno jedna od stvari koju tamo vani
treba otkriti.


2. 4. ONTOLOŠKI DOKAZ


Ontološki dokaz[19]
se ne temelji niti na promatranju svijeta, niti na činjenici morala,
niti na ikakvom obliku vanjskog dokaza, već se jednostavno temelji na
definiciji riječi "Bog". Mogli bismo za njega reći da glasi ovako: Ako razumiješ što je Bog, tada razumiješ i da on mora postojati.[20] Drugim riječima, ontološkim dokazom se dokazuje Božja opstojnost a priori[21], što znači pomoću intuicije i samog razuma.

Ovaj se dokaz izvodi iz samog pojma Boga i time upućuje na konkretno
postojanje Boga. To bi značilo da ako smo mi u stanju misliti Boga,
tada on zaista i mora postojati jer bi u protivnom bilo kontradiktorno
tvrditi da Bog ne postoji.

Od svih do sada navedenih argumenata (dokaza) za Božje postojanje,
ontološki dokaz ima najdulju i najzanimljiviju prošlost. Njegov je
idejni začetnik bio Anselmo Canterburyjski u 11. stoljeću, no njime su
se bavili i ostali veliki mislioci poput Descartesa, Leibniza, Normana
Malcolma, Charlesa Hartshorna i Alvina Plantinge.

Budući da se ja u svom radu bavim prvenstveno Plantinginim pristupom
ontološkom dokazu, željela bih samo u kratkim crtama iznijeti povijest
ontološkog dokaza, njegove postavke i prigovore, te Plantingino
tumačenje tog Anselmovog argumenta.


2. 4. 1. POVIJEST ONTOLOŠKOG DOKAZA


Prvi pokušaj da dokaže Božje postojanje iznio je sv. Anselmo u svojem Monologiumu. Došavši
do uvjerenja tijekom vremena da su u tom dijelu izneseni razlozi vrlo
složeni i neuvjerljivi, počeo se pitati ne bi li se možda mogao naći
jedinstven dokaz kojem ništa drugo do njega sama ne treba da bi se
dokazao, a sam je dostatan da potkrijepi kako Bog zaista postoji.
Anselmo izlaže taj jedinstveni dokaz u drugome poglavlju Proslogiona.

Strogo razumsko-filozofsko obilježje dokaza, formuliranog u obliku
dijaloga s Bogom, očituje se već u njegovu polazištu. Anselmo na
početku svojega razmišljanja obznanjuje svoju nakanu da želi spoznati
Božje postojanje i Božju narav koje prihvaća vjerom. No, već u
slijedećoj rečenici, koja je od presudne važnosti za dokaz, autor obrće
najavljeni redoslijed istraživanja jer najprije određuje Božju narav,
tj. kazuje što se misli pod riječju "Bog", da bi na kraju po njoj
suptilnim obrazlaganjem došao do Božjeg postojanja.

Koliko se god ovo dokazivanje na prvi pogled čini
uvjerljivim, ono je po Akvincu, pogrešno jer po njemu, da bi se
dokazalo da nešto postoji, nužno je poći od značenja imena, a ne od
spoznaje biti, jer pitanje što je nešto slijedi poslije pitanja postoji li to nešto.[22] Tako Toma u svom drugom pitanju Summa theologiae, koje nosi naziv O Bogu: Postoji li Bog?, daje odgovor na 2. razlog, a koji se odnosi na Anselmov ontološki dokaz:
"Možda onaj tko čuje to ime 'Bog' neće pomisliti da znači ono od čega
se ništa veće ne može zamisliti, jer neki su smatrali da je Bog tijelo.
Ali, ako se i dopusti da pod imenom 'Bog' svatko razumijeva ono što se
kaže, to jest, da je ono od čega se nešto veće ne da zamisliti, ipak iz
toga ne slijedi da shvaća kako ono što se označuje imenom zbiljski
postoji, već samo da je nazočno u poimanju (ljudskog) uma. Također se
ne može dokazivati da zbiljski postoji, osim ako bi stvarno postojalo
nešto od čega se veće ne može zamisliti, a to ne dopuštaju oni koji
tvrde da Boga nema."[23]
Prema tome, Anselmo u svojem dokazivanju ne polazi zapravo od određenja
Božje biti, nego od značenja Božjeg imena koje je definirao kao ono od čega se nešto veće ne može zamisliti. Doduše,
prema Akvincu Anselmo ima potpuno pravo tvrditi da određenje Boga kao
što ga je on odredio nužno uključuje u sebi i misao o njegovom
postojanju, jer, kad je ne bi uključivalo, onda bi slijedilo da onome od čega se nešto veće ne može zamisliti
upravo nedostaje jedno važno ontološko svojstvo, i to upravo primarno i
bitno, to jest postojanje. Toma se dakle, od Anselma razlikuje na
ontološkoj razini. Anselmo u svojem argumentu shvaća postojanje kao
jedno esencijalno svojstvo Božjeg bića među ostalima, dok za Tomu ono
znači zbiljsku nazočnost ili nužnost u svijetu.

Ova temeljna razlika između dvaju istaknutih crkvenih naučitelja glede
mogućnosti, odnosno nemogućnosti razumskoga ateističkoga stajališta s
obzirom na Božje postojanje, zapravo je posljedica jedne mnogo dublje
razlike koja ih dijeli na epistemološko-ontološkoj razini, i to u
pogledu bitnoga preduvjeta za spoznaju Božjeg postojanja. Da bismo
saznali koji je to preduvjet, iznijet ću kratki pregled Anselmovog
dokaza.

_________________
NE TRAŽITE MUDROST U DRUGIMA, VEĆ U SEBI.

Admin
Admin
Admin

Ženski
Broj poruka : 5380
Godina : 42
Datum upisa : 08.10.2008

http://xtratvision.forumxpress.net

Nazad na vrh Ići dole

:deda: Re: Постојање Бога

Počalji od Admin taj Uto Okt 28, 2008 11:37 pm

2. 4. 2. Anselmov "Unum argumentum"


Argument je prvi iznio Anselmo (1033-1109.), Canterburyjski nadbiskup, u početnom poglavlju svog djela Proslogion. On
ne iznosi argument kako bi mogao vjerovati u Boga, to ni u kom slučaju
nije upitno jer doista, argument se ne odnosi na Boga, već zato jer mu
njegovo vjerovanje u Boga pomaže da shvati Božje postojanje na određeni
način: na način na koji ga dovodi do zaključka da Bog mora postojati.
Argument se temelji na spoznaji da je Bog nešto od čega se ništa veće
ne može misliti - aliquid quo nihil maius cogitari possit.[24] Ovakav
stav se ne odnosi na nešto što je slučajno veće od nečeg drugog.
Anselmo nije poredao cijeli niz stvari i slučajno odlučio da je Bog
veći od njih. Nego rečenica ono od čega se ništa veće ne može misliti izražava njegovu ideju savršenstva ili bezuvjetnosti, najstvarniju stvar.

"Dakle, Gospode, koji daješ uvid u vjeru, daj meni da razumijem,
ukoliko znaš da je korisno, to da jesi onako kako mi to vjerujemo te da
jesi ono što vjerujemo. A mi svakako vjerujemo da si ti nešto od čega
se ništa veće ne može misliti. Ne postoji li, dakle, neka takva
priroda, kad bezumnik reče u srcu: 'nema Boga'?
Jer svakako taj isti bezumnik, kad čuje upravo to što kažem: 'nešto od
čega se ništa veće ne može zamisliti', razumije to što čuje; a ono što
razumije, u njegovom je razumu, čak i onda ako ne razumije da to nešto
postoji."[25]
U trećem poglavlju Proslogiona Anselmo daje i drugu verziju ontološkog
dokaza: "A to (Bog) svakako postoji tako istinito, da se niti misliti
ne može da ne postoji. Jer može se misliti da postoji nešto što se ne
može misliti kao nepostojeće, a to je veće nego ono što se može misliti
kao nepostojeće. Prema tome, ako se ono, od čega se veće ne može
misliti, može misliti kao nepostojeće, onda baš to, od čega se veće ne
može misliti, nije ono od čega se veće ne može misliti, a to se ne može
uskladiti. Ono od čega se veće ne može misliti postoji, dakle, tako
istinito,
da se ne može ni misliti kao nepostojeće."[26] Ovim riječima Anselmo
tvrdi da je postojanje nužan dio ideje o Bogu. Anselmo je vjerovao da
se zalaže za faktičnu nužnost[27],
pa stoga tvrdi da Bog nije neki predmet usred drugih predmeta. Da je
Bog stvar, tada bi štovanje Boga bilo idolopoklonstvo. Bog je
jedinstvena, ali nužna koncepcija. Riječ Bog se može odbaciti, ali za
Anselma stvarnost koju ta riječ označava je nešto što se ne može
poreći. Stoga, savršeno ne pripada u istu kategoriju s ostalim stvarima, savršeno
nije jednostavno prvi u nizu pojedinih stvari. Za Anselma Bog nije
stvar i stoga on ne postoji na isti način kao što postoje sve ostale
stvari.

Anselmov dokaz je još u njegovo vrijeme bio izvrgnut prigovorima, no
barem mu jedno ide u prilog. Ljudi iznose različita shvaćanja o naravi
Boga, ali obično se prihvaća da Bog mora biti neizmjerno nadmoćan spram
ostalih stvari ili spram bilo čega što Bog nije. Anselmo smatra da je
Bog nešto od čega se ništa veće ne može zamisliti, a to znači da je on
nužan i prvobitan na način kako to ništa osim Boga nije.



2. 4. 3. Gaunilonov prigovor u korist bezumnika


Anselmov je dokaz još u njegovo doba bio izvrgnut
kritici, a prvi koji se obrušio na njega bio je redovnik Gaunilon.
Poznat je Gaunilonov prigovor koji je time pokrenuo ideju o savršenom
otoku usred oceana: "Eto, na primjer: Kažu da je negdje u oceanu jedan
otok, koji uslijed teškoće ili štoviše nemogućnosti da se pronađe ono
čega nema neki nazivaju izgubljenim te
pričaju da posjeduje neprocjenljivo izobilje svih bogatstava i užitaka,
za koja kažu da su mnogo obilnija i od onih na rajskom otočju... Kad bi
me on, kažem time pokušao uvjeriti u to da taj otok uistinu te izvan
svake dvojbe postoji, ili bih vjerovao da se šali ili pak ne bih znao
koga da smatram glupljim: sebe, ako mu popustim, ili pak njega, ako
smatra da je s bilo kakvom sigurnošću dokazao bit toga otoka, a da me
nije prethodno uvjerio u to da je sama njegova odličnost nešto istinito
i nedvojbeno postojeće u stvarnosti, a ne nešto što u mojem razumu
postoji
kao nekakva lažna ili nesigurna stvar."[29] Gaunilon kritizira Anselma
da ovaj izvodi nedopustiv skok iz sfere ideja u vanjsku realnost. U
biti, Gaunilon tvrdi ovo: Najprije
je, naime nužno, da me se uvjeri u to da to veće od svega u stvarnosti
negdje postoji, a tek onda se iz toga što je veće od svega može
jednoznačno utvrditi i to da ono i bivstvuje u samome sebi.[30]
Anselmo
je ovaj prigovor odbacio ne smatrajući potrebnim da uopće raspravlja o
pitanju izgubljenog otoka. Pobio je Gaunilonov prigovor time što je
rekao da je otok uvijek ograničena stvar te da je uvijek moguće
zamisliti bolji i još bolji otok. No, izraz ono od čega se ništa veće ne može zamisliti
ima toliku snagu da samim time što se razumije ili misli, nužno
dokazuje da ono što se izriče postoji te da jest sve ono što o
božanskome bivstvu valja vjerovati.[31]

Anselmov je dokaz potaknuo mnoge rasprave, kritike, prigovore, ali i
opravdanja. No, jedno mu se ne može poreći. Anselmo nikada nije govorio
o nečemu što je zapravo veće od bilo čega drugog. On govori o Bogu kao
o nečemu od čega se ništa veće ne može misliti. Dok s druge strane,
Gaunilon govori o otoku koji može biti bolji od svih otoka koji
postoje. Anselmo govori o Bogu kao o nečemu što ne može biti nadmašeno
u bilo kojem pogledu. Mogli bismo stoga zaključiti da Anselmo i
Gaunilon govore jedan mimo drugoga, a ne jedan protiv drugoga.

Alvin Plantinga iznosi jednu drugu tvrdnju. On kaže da bi međutim,
branitelj Gaunilona mogao prihvatiti ovaj gore navedeni stav i još
uvijek nastojati sačuvati vjerodostojnost njegova argumenta. Plantinga
pita što bi se dogodilo da uzmemo kako, u slučaju Anselmova dokaza,
proizlazi da je moguće ustanoviti postojanje ne otoka koji je bolji od
svih ostalih, već otoka od kojeg se nijedan savršeniji ne može misliti?
Ovaj se potez mnogima čini prihvatljiv, ali on ne mora doista pokazati
da Anselmo govori besmisleno. Jer to, prije svega, ovisi o
pretpostavljanju suvislosti pojma otoka od kojega se nijedan savršeniji
ne može misliti. Ipak, bez obzira koji je opis otoka dan, uvijek je
mogće da mu se nešto može dodati kako bi se dala predodžba boljeg
otoka. Plantinga kaže: "Bez obzira koliko otok bio velik, bez obzira
koliko ga rasplesanih djevojaka krasilo, uvijek može biti većeg -
primjerice, s dvostruko više djevojaka. Kvalitete koje čine veličinu
otoka - primjerice, broj palmi, količina i kakvoća kokosovih oraha -
većina njih nema nikakav unutarnji maksimum. Dakle, nema stupnja
proizvodnje ili broja palmi (ili rasplesanih djevojaka) uslijed kojeg
bi bilo nemoguće da otok iznese još više te kvalitete. Tako je ideja
najvećeg mogućeg otoka nesuvisla ili nedosljedna ideja; nemoguće je da
bi bilo takve stvar ."[32]
Plantinga smatra da su Gaunilonovi prigovori neopravdani, međutim ako
prihvatimo ono što tvrde Anselmo i Plantinga, onda nailazimo na jednu
poteškoću. Ukoliko je ideja najvećeg mogućeg otoka nesuvisla, ne mora
li onda to biti istinito i za ideju najvećeg mogućeg bića? Za neke bi
se atribute savršenog bića moglo reći da imaju unutrašnji maksimum, ali
nije uopće jasno da oni svi to imaju. Srž Kantove primjedbe ontološkom
dokazu, može se ovako predstaviti:[33]

nijedna egzistencijalna tvrdnja nije logički nužna.
postojanje nije zbiljski predikat.


Plantinga i Norman Malcolm su pokušali pobiti Kanta i revidirati
Anselmov dokaz. O tome koliko su bili uspješni, predmet je filozofskih
rasprava.


2. 4. 4. Kantov prigovor - Dobro je da ne znamo, nego vjerujemo da Bog jest!]


Srž Kantove primjedbe ontološkom dokazu možemo ovako postaviti: "Ako
ukinem predikat u identičnome sudu, a zadržim subjekt, onda nastaje
proturječje, pa stoga i kažem: predikat nužno pripada subjektu. No ako
subjekt ukinem zajedno s predikatom, onda ne nastaje proturječje, jer
nema ništa više čemu bi se moglo proturječiti. Postaviti trokut, a ipak
ukinuti tri kuta, to je proturječno, ali ukinuti trokut zajedno s tri
kuta, to nije proturječje. Upravo isto tako stoji s pojmom apsolutno
nužnoga bića. Ako ukinete njegovu opstojnost, onda ukidate samu stvar
sa svim njezinim predikatima. Odakle bi onda dolazilo proturječje?
Izvana nema ništa čemu bi se proturječilo, jer stvar nije izvanjski
nužna; iznutra također nema ništa, jer ste ukidanjem same stvari ujedno
ukinuli sve što je unutrašnje... Ja sebi naime ne mogu stvoriti ni
najmanji pojam o nekoj stvari koja sa sobom, ako se ukine zajedno sa
svim svojim predikatima, ostavlja proturječje..."[34] Plantinga u
jednom svom članku[35] pita je li ovakvo Kantovo zaključivanje
prihvatljivo? Prema Kantu, ako bi se reklo Bog ne postoji, tada ništa izvan
pojma Boga ne bi protuslovilo. Ali što to znači? Možda Kant smatra da
Bog ne treba postojati, budući da bi pojam nužnog bića bio u
protuslovlju s nekim predmetom izvan njega. Jednako tako Kant je tvrdio
ako prihvatimo da ima Boga, logično je prihvatiti da je njegovo
postojanje nužno, ali nije nužno prihvatiti da Bog postoji. Kant je u
svojoj Kritici čistoga uma, koju je objavio 1781. godine,
izjavio kako mi teorijski jednostavno ne možemo znati da Bog jest. Kant
smatra da mi, doduše, moramo i možemo znati što valja misliti
kao Boga, jer ga inače ne bismo mogli razlikovati čak ni od đavla. Ali
u čistoj teoriji mi ne možemo znati da li Bog jest. Za Kanta, dakle,
znanstveni dokazi za Boga nisu mogući. O Bogu, koji nije u prostoru i
vremenu pa tako nije ni predmet zrenja, nije moguće donijeti nikakvih
znanstvenih sudova, koji su pak upućeni na zrenje.

Kako
bi što bolje shvatili snagu Kantova argumenta, važno je znati da je
Kant sve izjave podijelio u dvije kategorije: analitičke i sintetičke.
Analitičke izjave su po definiciji istinite, dok se sintetičke izjave
mogu dokazati kao točne ili lažne samo u odnosu na iskustvo. Znanstveni
sudovi moraju izricati istinu koja je ujedno nužna (apriorna) i "nova"
(sintetična). To znači: "sintetični sudovi a priori", koji, premda ne
počivaju na novom osjetilnom iskustvu (a priori), našu spoznaju ipak
proširuju (sintetički) a ne samo objašnjuju (analitički), mogući su po
Kantu samo u matematici i u prirodnoj znanosti, ali ne i u
tradicionalnoj metafizici, koja hoće biti znanost o nadosjetilnome te
zato proizvodi logiku privida.[36]
Stoga Kant tu logiku privida podvrgava kritici, te sve zamislive dokaze
Boga on reducira na tri, te kritizira prvenstveno ontološki dokaz, na
koji svodi i teološki i kozmološki. Kant tako dokazuje da Božju
egzistenciju nije moguće dokazati.

Vratimo se sada još jednom Kantovoj
izjavi da egzistencijalna tvrdnja nije logički nužna i njegovom
trokutu. Kako su za Kanta izjave o postojanju sintetičke, stoga kutovi
i stranice trokuta moraju biti nužni jer su dio definicije trokuta, a
znamo da su definicije analitički sudovi. Međutim, to nam još uvijek
ništa ne govori o samom postojanju trokuta.

Ono što Plantinga tvrdi jest to da Kantov
kriticizam nije uspio u jednom važnom pogledu. Trokut možemo imati ili
ne, ali (po Anselmovoj definiciji) nije moguće jednostavno nemati Boga;
dakle, ove dvije situacije nisu baš sukladne.

_________________
NE TRAŽITE MUDROST U DRUGIMA, VEĆ U SEBI.

Admin
Admin
Admin

Ženski
Broj poruka : 5380
Godina : 42
Datum upisa : 08.10.2008

http://xtratvision.forumxpress.net

Nazad na vrh Ići dole

:deda: Re: Постојање Бога

Počalji od Admin taj Uto Okt 28, 2008 11:44 pm

3. PLANTINGINO TUMAČENJE ONTOLOŠKOG DOKAZA


Unatoč svim kritikama koje su pratile Anselmov dokaz, Anselmovi su
"branitelji" bili i ostali u uvjerenju da je taj dokaz valjan i
uvjerljiv unatoč činjenici što mu mnogi današnji filozofi prigovaraju
da mu nedostaje logičke preglednosti. Mnogi od onih koji su kritizirali
ontološki argument, ostali su pri svome uvjerenju bilo iz razloga jer
ne vjeruju u Boga, bilo zbog toga što smatraju da se Boga zaista može
dokazati nekim drugim metodama ili polazeći od nekih drugih osnova.[37]
Oni drugi, poput Gottfrieda Leibniza, Normana Malcolma i Alvina
Plantinge, koji su prihvatili dokaznu snagu i uvjerljivost Anselmova
dokaza, pokušali su ga preformulirati da bi ga ponovno oživjeli.

Krenut ćemo od činjenice da srž
ontološkog dokaza čini izjava da je Bog nešto od čega se ništa veće ne
može misliti. Po toj je definiciji Bog najveće moguće biće. A takvo
biće mora postojati, budući da je ono što postoji veće od onog što ne
postoji, a ništa ne može biti veće od najvećeg mogućeg bića. Mnogima se
takvo objašnjenje činilo pogrešnim. No, nije baš lako pronaći mjesto
gdje se krije pogreška u dokazu. Alvin Plantinga to komentira
činjenicom da se još do sada nije našao niti jedan filozof koji bi dao
uvjerljivu, zaokruženu i neoborivu kritiku koja bi pobila ontološki
argument.[38]

Plantinga se gotovo tri desetljeća bavio metafizikom, epistemologijom i
filozofijom religije, te je veći dio svog posla posvetio revidiranju
upravo Anselmovog ontološkog dokaza. Njegova je namjera bila pokazati
kako su svi prigovori koji su bili upućeni Anselmu i verziji ontološkog
dokaza bili pogrešni, a to znači da Plantinga zapravo pobija Gaunilona
i Kanta kao njegove najžešće kritičare i iznosi svoju, modificiranu
verziju starog Anselmovog dokaza.


3. 1. MODALNA VERZIJA ONTOLOŠKOG DOKAZA


Prema Plantingi, moguće je da postoji biće koje ima maksimalnu vrsnoću.
Ako biće ima takvo svojstvo, onda ga ono ima u svakom mogućem smislu te
riječi. Prema tome, ako je moguće da Bog postoji upravo s tom
vlastitošću, onda je i nužno da Bog zaista postoji. Služeći se modalnom
logikom, Plantinga je nanovo oživio već zaboravljeni ontološki dokaz i
svojim postupkom pokrenuo niz rasprava na tu temu.



Plantingu je potaknuo na razmišljanje njegov kolega Norman Malcolm koji je u svojem djelu Anselm´s Ontological Arguments[39] iznio svoje viđenje Anselmovog dokaza. Prema Malcolmu, Anselmo ne kaže u dokazu iz Proslogiona II
da Bog mora postojati jer je postojanje savršenstvo, već da Bog mora
postojati jer je pojam Boga pojam bića čije je postojanje nužno.
Anselmov Proslogion III, smatra Malcolm, poima Boga kao biće
koje, ukoliko postoji, ima svoje nužno postojanje. Međutim, budući da
biće koje ima ovo svojstvo ne može ne postojati, slijedi da Bog
zbiljski postoji.[40]
Plantinga kritizira ovaj argument, ali on nadalje tvrdi da se njega
može spasiti ako ga se preformulira pomoću filozofskog pojma mogućih svjetova.
Mogući svijet je način kako su stvari mogle biti. Tako je npr. naš
svijet, mogući svijet, ali je isto tako mogući svijet i onaj svijet u
kojem, primjerice, slonovi imaju dvije surle. Upotrebljavajući pojam
mogućih svjetova, Plantinga najprije formulira Malcolmov argument i to
u dvije tvrdnje:


Ima svijeta S, u kojem postoji biće maksimalne veličine
Biće ima maksimalnu veličinu u svijetu samo ako postoji u svakom svijetu.[41]

Prema Plantingi, ovaj argument ustanovljuje da u nekom mogućem svijetu ima bića maksimalne veličine - maximal greatness. A svijet koji sadrži takvo biće, sadrži bit, B, koja uključuje svojstvo postoji u svakom svijetu. Nažalost,
kaže Plantinga, argument ne ustanovljuje da ima bića koje posjeduje
maksimalnu veličinu u našem svijetu. Jer, pretpostavljamo, više je biti
maksimalno velik negoli postojati u svakom svijetu. Srž Plantinginog
modalnog ontološkog dokaza leži u tzv. aksiomu S5. Aksiom S5 je
značajan aksiom modalne logike koji kaže da ako je iskaz moguće nužno , onda je on nužno Ovaj se aksiom odnosi na Plantingin izraz mogući svijet, pa u Plantinginom slučaju aksiom S5 zvuči ovako:[42]

[*]Po definiciji, biće maksimalne veličine je ono koje nužno postoji i nužno je sveznajuće, svemoguće i savršeno dobro.
[*]Moguće je da biće maksimalne veličine postoji.
[*]Dakle, moguće je da je nužno istina da sveznajuće, svemoguće i savršeno dobro biće postoji.
[*]Dakle, nužno je istina da sveznajuće, svemoguće i savršeno dobro biće postoji.
[*]Budući
da aksiom S5 kaže da ako je nešto moguće kao nužno istinito, onda je to i nužno istinito, slijedi da sveznajuće, svemoguće i savršeno dobro biće postoji.


Plantinga
misli da se ontološki dokaz može braniti i on svoju obranu započinje
upravo navedenom točkom. Ukoliko je on u pravu, iz toga slijedi da ima mogućeg svijeta u kojem ima biće maksimalne veličine, što upućuje da
biće postoji u svakom svijetu. Ali to ne upućuje na to da je u svakom
svijetu biće veće ili više savršeno od drugih stanovnika tih svjetova.
Plantinga stoga uvodi novi pojam, a to je pojam maksimalna vrsnoća - maximal excellence. Maksimalna je vrsnoća povezana s maksimalnom veličinom.


"Svojstvo ima maksimalnu veličinu implicira svojstvo ima maksimalnu vrsnoću [i]u svakom mogućem svijetu Maksimalna vrsnoća implicira sveznanje, svemoć i moralno savršenstvo."



Sada je, kaže Plantinga, maksimalna veličina moguće oprimjerena. Ima
mogućeg svijeta gdje ima bića koje je maksimalno veliko. U tom slučaju,
međutim, ima svijeta s bićem maksimalne vrsnoće, iz čega slijedi da u
bilo koje mogućem svijetu ima bića maksimalne vrsnoće, što je isto kao
da se kaže da zbiljski ima Boga čije postojanje slijedi iz njegove biti
i za koga se stoga, putem zaključivanja koje se drži oblikom ontološkog
dokaza, može misliti kako postoji u stvarnosti.


Plantingina modalna verzija ontološkog dokaza:

[*]Moguće je biće maksimalne veličine.
[*]Bilo koje biće maksimalne veličine ima svojstvo maksimalne vrsnoće u svakom mogućem svijetu.
[*]Maksimalna vrsnoća povlači sveznanje, svemoć i moralno savršenstvo.
[*]Dakle, ima mogućeg svijeta gdje je biće koje ima maksimalnu vrsnoću.
[*]Ako ima mogućeg svijeta gdje biće posjeduje maksimalnu vrsnoću, onda to
biće posjeduje maksimalnu vrsnoću u svakom mogućem svijetu.
[*]Ovo je mogući svijet.
[*]Dakle, Bog postoji.

_________________
NE TRAŽITE MUDROST U DRUGIMA, VEĆ U SEBI.

Admin
Admin
Admin

Ženski
Broj poruka : 5380
Godina : 42
Datum upisa : 08.10.2008

http://xtratvision.forumxpress.net

Nazad na vrh Ići dole

:deda: Re: Постојање Бога

Počalji od Admin taj Sre Okt 29, 2008 12:00 am

3. 2. "KOBNA POGREŠKA" U DOKAZIVANJU



Plantingin je modalni ontološki dokaz (argument) interesantan, ali pati od jedne, zapravo dvije pogreške. Naime, Plantingin dokaz ima dvije
kontroverzne premise: jedna je aksiom S5, a druga je da je biće
maksimalne veličine moguće. Neki bi filozofi još i prigovarali ovom dokazu napadajući cijelu predodžbu mogućih svjetova, no to nije ono što
nas ovdje zanima. Umjesto toga, usredotočila bih se na Plantingino
tumačenje četvrte premise, koja konstatira da ima mogućeg bića koje u
nekom svijetu ima maksimalnu vrsnoću. Prema Plantingi, iz činjenice da
je moguće da ima nečeg što posjeduje svojstvo maksimalne vrsnoće u
nekom svijetu, a time i u svakom svijetu, slijedi da zbiljski ima bića
maksimalne vrsnoće u našem svijetu. No, sad se pitamo je li ovo
zaključivanje ispravno?


Složimo se da je naš svijet mogući svijet. Složimo se također da je biće maksimalne vrsnoće moguće te kako je, stoga, moguće da takvo biće postoji u svakom mogućem svijetu. Ali iz toga još uvijek ne slijedi da zbiljski ima bilo kakvog bića
maksimalne vrsnoće. Ono što iz toga slijedi jest da je maksimalna
vrsnoća moguća. Ali to što je tek moguće nema nikakvo stvarno
postojanje - barem ne u smislu u kojem se obično misli da Bog postoji.
A Bog koji postoji u svim mogućim svjetovima također nema nikakvog
postojanja. Da bi se pokazalo postojanje Boga, izgleda da je potrebno
više negoli mogućnost Boga. Iz činjenice da je Bog moguć slijedi tek da
je on moguć; ne da je on zbiljski.

No, to nije sve. Postoji još jedna poteškoća za onoga tko je spreman prihvatiti Plantinginu verziju ontološkog dokaza. Prema Plantingi, maksimalna vrsnoća povlači sveznanje, svemoć i moralno savršenstvo. No, nije li moguće da je pojam
takvog bića nesuvisao, tj. da je nemoguće da bi takvog bića trebalo biti? Stoga bi se moglo istaknuti kako je moguće da Bog, o kojemu raspravlja Plantinga, jest moguće nemoguć. U tom slučaju bi se činilo da čak ako je maksimalna vrsnoća moguća, također je moguće i da nije, da nije mogla biti, te da se Plantingin dokaz, može stoga smatrati neutemeljenim.[45]

3. 3. PLANTINGIN TRIJUMF U PONOVNOM FORMULIRANJU ONTOLOŠKOG DOKAZA


Zanimljivo je primijetiti, kako Plantinga sam ne smatra da je modalni ontološki argument uvijek dobar dokaz za Božju egzistenciju. Kako on kaže, to ovisi o tome na koji način sugovornik shvaća premisu u dokazu koja kaže da je biće maksimalne veličine moguće. Isto tako, Plantinga smatra da je razumno pretpostaviti da je vjerojatnost premise o mogućem biću 50%, budući da nemamo čvrstih dokaza koji bi upućivali na nevaljalost te premise. Iz toga proizlazi da Božje postojanje ima vjerojatnost 50%, no ta se vjerojatnost kroz daljnje dokazivanje može povećati ili smanjiti.

Upravo je pomoću te ideje Plantinga preformulirao svoju verziju ontološkog dokaza, kada su mu na račun premise o najvećem mogućem biću kritičari dali prigovor. Umjesto da pričamo o mogućem biću koje u nekom tamo svijetu ima najveću moguću
veličinu, sada je težište postavljeno na svojstvo bića maksimalne veličine - property of being maximally great.[46] Ovaj se pojam sada odnosi na premisu u dokazu koja kaže da je moguće da postoji biće koje ima maksimalnu veličinu. Iz toga onda proizlazi da
postoji mogući svijet u kojem je najveća veličina istovremena.[47] A o
tome što se podrazumijeva pod pojmom najveća veličina, govore nam ove
dvije premise iz prijašnjeg dokaza:

1. Biće ima maksimalnu veličinu u svijetu samo ako ima najveću vrsnoću u svakom svijetu.

2. Biće ima maksimalnu vrsnoću u svijetu samo ako je sveznajuće, svemoguće i moralno savršeno u tom svijetu.[48]

Iz ove dvije premise proizlazi da je:

1. Nužno, da biće ima maksimalnu veličinu samo ako ima najveću vrsnoću,
2. Nužno, da biće ima maksimalnu vrsnoću samo ako ima sveznanje, svemoć i moralno savršenstvo.[49]Dobro je primijetiti da te dvije nove Plantingine premise ne uključuju činjenicu da postoje moguća ali nepostojeća bića (tj. bića u mogućnosti). Npr. nužno je da je neka stvar jednorog ako ima samo jedan rog. Ali ako je premisa da postoji svijet u kojem je najveća veličina istovremeno istinita, tada postoji mogući svijet S, u kojem bi, da je stvaran, moglo postojati biće koje je svemoguće, sveznajuće i koje posjeduje moralno savršenstvo. Nadalje, to bi biće imalo te kvalitete u svakom mogućem svijetu. Pa iz toga proizlazi da kad bi svijet S bio stvaran, ne bi bilo moguće da takvog bića nema. Što znači da, ako bi S bio stvaran, tada bi premisa da nema svemogućeg, sveznajućeg i moralno savršenog bića, bila nemoguća. Ali, mi znamo da ako je neki iskaz (premisa u ovom slučaju) nemoguća u najmanje jednom mogućem svijetu, tada je ona nemoguća u svakom mogućem svijetu.


Možemo reći da je nemoguće da u stvarnom svijetu nema svemogućeg, sveznajućeg i moralno savršenog bića. Ali, ako je nemoguće da takvog bića nema, onda u stvarnosti zaista postoji biće koje je svemoguće, sveznajuće i moralno savršeno. Dapače,
to biće posjeduje sve te kvalitete i postoji u svakom mogućem svijetu. Što reći na ovu preformuliranu verziju Plantinginog modalnog ontološkog dokaza? Zasigurno je valjan, budući da zaključak vjerno proizlazi iz premisa. Jedino što Plantingu u ovoj verziji dokaza zanima jest je li njegova ključna premisa istinita? Ključna premisa ovog dokaza je da postoji svijet u kojem je najveća veličina istovremena (prev. instantiated). On na kraju ipak zaključuje kako je istinita, budući mu ova verzija dokaza dobro zvuči i nema protuslovlja.


No, moramo biti oprezni i moramo se pitati je li ovaj dokaz uspješan primjer naravne teologije, budući da dokazuje Božju opstojnost? Plantinga smatra da nije. Dokaz za Božju opstojnost može biti dobar čak i ako dokazivanje ostane nesmisleno, barem što se razuma tiče. Plantingi to nije toliko važno, no ono što njega vodi je činjenica da on vjeruje u Boga, i budući da on u Boga vjeruje, njemu je ovaj dokaz valjan:[50]

[*]Ili Bog postoji, ili je 7 5 = 14
[*]Pogrešno je da je 7 5 = 14
[*]Dakle, Bog postji. Očito je da Plantingin dokaz ne pokazuje ono što on tvrdi da pokazuje! Tu se jednostavno radi o pogrešci, pa bi teist mogao zaključiti da, budući da su premise točne (znamo da 7 5 nije 14), ovaj dokaz pokazuje da je i zaključak prema tome točan. No, ovaj dokaz ne pokazujeništa slično tome. O čemu se zapravo ovdje radi? Plantinga smatra da će svatko tko je imalo razuman i tko razumije premise i zaključak dokaza i ima sumnje glede tvrdnje da postoji biće koje posjeduje maksimalnu veličinu, imati jednako tako iste sumnje u tvrdnju da postoji mogući svijet u kojem je biće maksimalne veličine. Plantinga je i u ovom slučaju siguran da ovo očito nije dokaz da Bog postoji, budući da nitko tko već otprije nije prihvatio zaključak, neće prihvatiti niti prvu premisu. Isto tako moramo uzeti u obzir da ovu modalnu verziju dokaza neće prihvatiti niti svatko tko razumije njegovu ključnu premisu, aksiom S5 - Postojanje bića najveće veličine je moguće.
No, Plantinga je po svom dubokom uvjerenju kršćanin i dopušta da mu ta komponenta igra ulogu u njegovoj filozofiji. On je, baš kao i Anselmo, kršćanski filozof i polazi od iskustva vjere. On vjeruje da bi razumio, a ne obrnuto. Vjera pretpostavlja razum i Plantinga kreće od te činjenice. Plantinga smatra da u toj ključnoj premisi nema ničega što bi kontriralo razumu ili kako on kaže, nema tu ničega iracionalnog. Ono što on tvrdi za ovaj dokaz je to da on ne utemeljuje toliko teističku istinu, koliko razumsku prihvaćenost.

_________________
NE TRAŽITE MUDROST U DRUGIMA, VEĆ U SEBI.

Admin
Admin
Admin

Ženski
Broj poruka : 5380
Godina : 42
Datum upisa : 08.10.2008

http://xtratvision.forumxpress.net

Nazad na vrh Ići dole

:deda: Re: Постојање Бога

Počalji od Admin taj Sre Okt 29, 2008 12:17 am

II. BOG, ZLO I METAFIZIKA SLOBODE


1. PROBLEM ZLA U FILOZOFIJI ALVINA PLANTINGE

Kažu da je čovjek toliko krhko i slabo biće da ga može ubiti jedna mala "kap". Ljudi su skloni nesrećama i bolestima, te se na kraju moraju suočiti sa jedinom sigurnom činjenicom u životu, a to je smrt. Ovome još treba dodati patnje koje ljudi nanose jedni drugima. Od svjetskih ratova do nekih drugih nesreća, ljudi uzrokuju bol jedni drugima, bilo namjerno ili slučajno. Nemojmo još zaboraviti i to da čovjekov život na Zemlji uvelike ovisi o prirodnim silama. Često smo svjedoci razarajućih elementarnih nepogoda (poplave, potresi, olujna nevremena) koje zadese čovjeka i iz korijena mu promijene tijek života. To pokazuje da postoji nekoliko vrsta zla:[51]

metafizičko zlo
- ovo zlo se u filozofskoj tradiciji zapravo i ne tretira kao zlo.
Naime, čovjek je ograničen, nesavršen, sklon grijehu i slabostima, pa metafizičko zlo upućuje na njegovu grešnu strukturu već od samog začeća. Nesavršenost je odlika naše svakodnevice.
fizičko (prirodno) zlo - razne nesreće, elementarne nepogode. Tog bi zla još uvijek moglo biti, sve i kad bi se ljudska bića uvijek ponašala savršeno.
moralno zlo
- to je ono zlo koje pojedinac čini namjerno (svjesno) i time uzrokuje patnju sebi drugim ljudima. Drugim riječima, moralno zlo se smatra moralno okrivljivim ponašanjem.

Plantinga u svom djelu Bog, sloboda i zlo upućuje na činjenicu da se patnja i zlo uvijek smatraju problemom onih koji vjeruju u Boga. U glavnim teističkim religijama, smatra on, zadatak nadjačavanja zla je nešto u čemu je Bog viđen kao aktivan, uglavnom koristeći čovječanstvo kao posrednika, ali povremeno djeluje i direktno (u slučajevima čuda i providnosti).
Čini se da se "problem zla i patnje" javlja samo onda kada je stupanj zla toliki da prijeti da će nadjačati cijeli pojam o Bogu koji voli sve. U ovom trenutku postoji skretnica u cjelokupnoj strukturi mišljenja. Ali što podrazumijevamo pod tom skretnicom? S jedne strane Bog je onaj koji nam pomaže i koji nas nadahnjuje da prevladamo patnju, a s druge strane Bog ne uzrokuje naše patnje, nego ih naprotiv umanjuje. Skretnica se javlja u onom trenutku kada se čini da Bog ne sudjeluje dovoljno u "zadatku" - onda kada ga se vidi kao posrednika odvojenog od ljudi koji je čak spreman dozvoliti nastavak patnji. Jednom kada se dođe do tog zaključka, čini se da postoje samo dvije mogućnosti:[52]

1. Napustiti pojam o Bogu kao odvojenog ili izvanjskog zaštitnika.

2. Pokušati shvatiti zašto se svemogući Bog odlučio ne upotrijebiti sve svoje moći da bi zaustavio sve patnje i zla i zašto (ako je on Stvoritelj) uopće dozvoljava njihovo postojanje.

U prvom slučaju riječ "Bog" jednostavno opisuje nadahnuća za one koji pokušavaju prevladati patnju. U drugom slučaju javlja se "problem zla".


1. 1. ZAŠTO BOG DOPUŠTA ZLO?


Na početku svog razmatranja o problemu zla, Plantinga zaključuje da nas vjera uči kako postoji sveukupno značenje i svrha svijeta, te da Bog zna za sve što se događa i da kontrolira sve što se u tom svijetu događa. Prema tome, Bog mora biti odgovoran za prirodne patnje i ljudsku okrutnost. Iz toga slijedi da bismo mogli postaviti hipotezu:

[*]Ako Bog voli sve, tada bi želio ukinuti patnju i zlo.
[*]Ako je Bog svemoguć, nema onoga što on ne može. Prema tome on može nadjačati patnju i zlo.
[*]Ali u svijetu ipak ima patnje i zla.

Prije nego što Plantinga odgovara na pitanje Zašto Bog dopušta zlo?, on citira Davida Humea iz njegove desete knjige Dialogues Concerning Natural Religion, gdje Hume predstavlja svijet koji nije ni blizu ugodno i umirujuće konstruiranoj mašini:[53] "Pogledajte ovaj svijet. Kakvo ogromno obilje organiziranih, osjetljivih i aktivnih živih bića! Divite se ovoj čudesnoj raznolikosti i produktivnosti. Ali pogledajte malo bolje. Koliko li su samo neprijateljski i destruktivno raspoloženi jedan prema drugome! Kako li su samo nesretni! Kako je sve to odvratno i mrsko gledatelju! Cjelina ne predstavlja ništa drugo osim ideju o slijepoj prirodi, koja je zasićena velikim živim pravilom..." Plantinga smatra da iz ovakvog stava proizlaze neki zaključci:

[*]Ili Bog nije svemoguć
[*]Ili Bog ne voli sve
[*]Ili je patnja nestvarna, nepotrebna ili je put do većeg dobra
[*]Ili je cijela ta ideja o Bogu kao svemoćnom stvoritelju koji voli sve bila pogrešna.

Možemo tvrditi da su sve patnje i moralna zla uzrokovana prirodnim procesima i prema tome nema potrebe uključivati Boga. Ali to nema smisla, jer je činjenica da se Bog nije uplitao u sprečavanje zla (koji god da je uzrok), što se (ako je svemoguć) od njega i očekivalo. Također Bog koji stvara ex nihilo[54], pretpostavlja se da je apsolutno odgovoran za stvaranje i podržavanje zakona prirode, a unutar njih postavlja ograničenja koja povećavaju patnju. Prema tome, ovdje nije bitno kako se zlo dogodilo, već je dovoljna činjenica da se dogodilo. Ako ostanemo pri ideji da Bog voli sve i da je svemoguć, onda se patnja i zlo objašnjavaju kao dio njegovih namjera za svijet. Trebaju naći mjesto unutar sveukupne sheme koja predstavlja namjeru Boga. Takav se pristup naziva teodiceja - pokušaj da se opravda Bog pred činjenicom zla u svijetu. Pokušaj da se pokaže da je Bog pravedan i da ima pravo.


Plantinga zaključuje da se teodicejski problem isto tako javlja samo u teizmu - vjera u jednog Boga koji je stvoritelj svijeta, beskonačan, savršen, svemoguć i sveznajući. Međutim, teist se neće zadovoljiti samo činjenicom da smo ustanovili kako postoji teodicejsko pitanje (problem zla u svijetu, unatoč Božjoj bezgraničnoj dobroti), on očekuje da na to pitanje dobije i zadovoljavajući odgovor. Plantinga smatra da su kroz povijest filozofije odgovori na ovo pitanje bili davani iz krive perspektive. On smatra zašto bi uostalom teisti trebali biti prvi koji bi saznali Božje razloge za dopuštanje zla u svijetu. Možda, po Plantingi, Bog ima svoje razloge koji su za nas prekomplicirani da bismo ih shvatili. Ili nam ih ne želi otkriti iz nekih drugih razloga.[55 Činjenica da teist ne zna zašto Bog dopušta zlo je možda interesantna za onoga tko postavlja to pitanje, no ona sama za sebe ne govori ništa bitno što bi upućivalo na racionalnu utemeljenost vere. Dapače, često se zna dogoditi da je to izgovor za ateiste. Teist vjeruje da Bog ima razlog zašto dopušta zlo, ali on ne zna koji je to razlog. Plantinga sada postavlja pitanje koje se kao nit vodilja provlači kroz njegovu cjelokupnu filozofiju, a to je zašto bi takvo teističko pitanje trebalo značiti da je njegovo vjerovanje iracionalno i neopravdano?[56]

_________________
NE TRAŽITE MUDROST U DRUGIMA, VEĆ U SEBI.

Admin
Admin
Admin

Ženski
Broj poruka : 5380
Godina : 42
Datum upisa : 08.10.2008

http://xtratvision.forumxpress.net

Nazad na vrh Ići dole

:deda: Re: Постојање Бога

Počalji od Admin taj Sre Okt 29, 2008 12:30 am

Plantinga je mišljenja da Božja veličina, dobrota i svemogućnost ne proturječi činjenici zla u svijetu. Za taj svoj argument on uzima primjer jednog od najutjecajnijih filozofa i teologa Katoličke Crkve, Aurelija Augustina, koji je tvrdio da zlo nije zasebna sila koja se suprotstavlja dobrom, nego je zlo nedostatak dobra (upotrebljava izraz privatio boni). Prema Augustinu, ovaj svijet kojega je Bog stvorio i u kojemu ima zla, bolji je od onoga svijeta u kojem bi moralno zlo bilo nemoguće. "Savršeni svijet" zahtijeva postojanje slobodnih, razumnih i moralnih jedinki, a neke od takvih slobodnih kreatura koje je Bog stvorio načinile su pogrešku ("pad prvih ljudi"). No, još je uvijek svijet sa slobodnim stvorenjima i zlom koje oni čine bolji, nego svijet bez slobode i zla. Ovakav Augustinov stav Plantinga naziva teodiceja slobodne volje - Free Will Theodicy.[57] Taj se stav razlikuje od onog što Plantinga naziva obrana slobodne volje - The Free Will Defense. Teodiceja slobodne volje ne raspravlja o tome koji je Božji razlog za dopuštanje zla, nego koji bi mogući razlog mogao biti da Bog dopušta zlo.

Vrlo česta pozicija argumentiranja, prisvojena od filozofa, smatra da je zlo nužno kao put u spoznavanje većeg dobra. Sudjelovanjem u iskustvu zla razvijamo mogućnost spoznaje dobra kao takvog, ali i spoznaje samog Boga. Odnosno Bog teoretski može eliminirati zlo, ali to ne čini jer bi time onemogućio postizanje većeg dobra. Stoga je razumljivo da Bog ne može ukloniti čovjekovo iskustvo boli bez da mu istovremeno ne oduzme mogućnost za spoznaju dobra.[58]
Drugim riječima, bez patnje ne bi bilo hrabrosti niti etičkih vrijednosti u čovjekovom djelovanju, ukoliko bi te vrijednosti bile potaknute dilemama kao produktom proizašlim iz pojedinih teških situacija. Na taj se način može zaključiti da čovjek nije moralno odgovoran za činidbu zla X ako s pravom vjeruje da će ono rezultirati stvaranjem dobra Y, ne dvojeći pri tom da YX.
Drukčije rečeno, u čovjekovom odbijanju uklanjanja zla nema moralne odgovornosti ukoliko čovjek vjeruje da bi taj čin za svoju nužnu posljedicu imao zaborav većeg dobra.[59] zasjenjuje.

Plantinga ne daje jednoznačan odgovor na pitanje Zašto Bog dopušta zlo?, nego se drži pomalo Augustinove linije u obrazlaganju. Nadalje, Plantinga smatra da bi bez ikakve sumnje teist radije želio znati koji je to razlog zbog kojeg Bog dopušta zlo, nego da jednostavno prihvati činjenicu da je moguće da Bog ima dobar razlog da dopušta zlo u svijetu.

Plantingina logička struktura o Božjem dopuštanju zla izgleda ovako:[60]

[*]Bog je svemoguć
[*]Bog je sveznajuć
[*]Bog je savršeno dobar
[*]Zlo postoji
[*]Svemoguće i sveznajuće dobro biće može eliminirati svako zlo
[*]Ne postoje nelogična ograničenja svemogućem i sveznajućem biću
[*]Bog stvara svijet u kojem postoji zlo i ima dobar razlog za takav čin.


Netko tko misli da postojanje zla čini postojanje Boga nemogućim ili nevjerojatnim, raspravlja kako slijedi:

Zlo postoji.
Ako zlo postoji, nemoguće je ili nevjerojatno da Bog postoji.
Dakle, nemoguće je ili nevjerojatno da Bog postoji.

Ovaj izvod je valjan, iako se time ne kaže da su njegove premise i zaključak istiniti. Plantinga sada kaže da trebamo pretpostaviti da netko ima vrlo dobar razlog vjerovati da Bog postoji. U tom bi se slučaju zasigurno imalo razloga reći da je Božje postojanje moguće.
Također bi se imalo razloga nijekati da zlo čini nevjerojatnim da Bog postoji, budući da bi se već imalo dobre razloge vjerovati da Bog postoji. Stoga Plantinga nudi slijedeći izvod:

Bog postoji.
Zlo postoji.
Dakle, i Bog i zlo postoje, te postojanje zla ne čini nemogućim ili nevjerojatnim da Bog postoji.
No, možda ne mora biti dobrog razloga za vjerovanje u postojanje Boga. Ali ako netko misli da ima dobar razlog, on bi zacijelo opravdano koristio drugi od gornjih izvoda, odgovarajući na tvrdnju kako se vjeru u Boga unaprijed može odbaciti zbog problema zla. Plantinga, kao kršćanski filozof koji polazi od iskustva vjere, smatra da netko tko
želi odbaciti vjeru u Boga bez pozivanja na razloge za vjeru, mogao bi smatrati takav potez neadekvatnim. Drugim riječima, taj netko bi se morao početi baviti vjernikovim razlozima za vjerovanje u postojanje Boga.

Mnogi filozofi ovom Plantinginom argumentu prigovaraju nedosljednost. Ako prihvatimo
Plantinginu premisu da je Bog svemogući stvoritelj, koji vodi cijeli kreativni proces, ali namjerno dozvoljava zlo i patnju, kako ga onda možemo zvati dobrim? S druge strane, ako je Bog imanentan unutar patnje, dijeli tu patnju s ljudima, te pomaže i poistovjećuje se s onima koji pate, kako onda taj Bog može biti stvoritelj svijeta? U svakom slučaju, Plantingi se može prigovoriti da nije uspio objasniti "dobar razlog", jer svatko od nas ima intuiciju koja nam govori što je "dobro" i ona ne ovisi o našem pojmu Boga. Unutar ovog argumenta
"Dobrota" i "dobri razlozi" postaju bog izvan Boga.
Ako Bog doslovno ostane stvoritelj za kojega sve ima odabrano mjesto, tada je cijena Njegova stvaralaštva ipak malo previsoka. Ma kako dobri bili Njegovi razlozi i kako god se dobrim činile Njegove namjere, ponekad je ipak, nama ljudima preteško nositi taj teret patnje.

_________________
NE TRAŽITE MUDROST U DRUGIMA, VEĆ U SEBI.

Admin
Admin
Admin

Ženski
Broj poruka : 5380
Godina : 42
Datum upisa : 08.10.2008

http://xtratvision.forumxpress.net

Nazad na vrh Ići dole

:deda: Re: Постојање Бога

Počalji od Admin taj Sre Okt 29, 2008 12:45 am

1. 2. JE LI BOG MOGAO STVORITI SVIJET BEZ MORALNOG ZLA


Očito je da je Plantinga naišao na poteškoću pri pokušaju da odgovori na klasično teodicejsko pitanje Zašto Bog dopušta zlo? No, njegov je pokušaj u nastojanju da ipak dadne zadovoljavajući odgovor trijumfirao u onom što on zove Obrana slobodne volje. Da bismo lakše mogli shvatiti što pod tim pojmom Plantinga podrazumijeva, važno je objasniti Božje postojanje i značenje moralnog zla. Kao što sam već prije spomenula, moralno zlo je ono zlo koje proizlazi iz ljudske volje i ovisi o ljudskoj namjeri.
Činjenica je da je svije pun moralnog zla. Upravo ta činjenica služi ateistima kao dobar argument za Božje nepostojanje, budući da je količina zla u svijetu ne konzistentna sa pojmom Božje dobrote i svemogućnosti. Naravno, mi ne možemo izmjeriti, kaže Plantinga, količinu moralnog zla u svijetu i reći da neka situacija sadrži 35 kg moralnog zla.[61]No, ono što možemo je usporediti situacije u kojima se zlo pojavljuje.
Možemo vidjeti da neki slučajevi imaju više, dok drugi imaju manje moralnog zla. Sada je moguće primijetiti da ateisti ostaju pri svojem uvjerenju kako je očito da je Bog, ako je svemoguć, mogao stvoriti moralno bolji svijet, tj. takav svijet koji bi sadržavao bolnu pomiješanost moralnog dobra i zla, nego svijet koji bi sadržavao više dobra manje zla.

Plantinga se ne slaže s ovakvom tvrdnjom i kaže da takav scenarij jednostavno nije u Božjoj moći. Plantinga smatra da iako je Bog svemoguć, u njegovoj moći nije bilo da stvori svijet koji bi sadržavao moralno dobro, a bez moralnog zla.[62 S druge strane ateisti tvrde da je moguće da postoji svijet u kojem bi bilo moralnog dobra, a ne bi bilo moralnog zla. Bog je zbog svojesvemoći mogao stvoriti svijet kakav god je htio, a jedan od takvih mogućih svjetova bio bi i svijet bez moralnog zla. Plantinga smatra da je takav svijet logički moguć, tada bi Bog bio optužen da nije omogućio postojanje svijeta u kojem nema moralnog zla, pa na ove argumente uzvraća scenarijem ljudske slobode u odnosu na božansku svemogućnost, koju zove Obrana slobodne volje - The Free Will Defense.

_________________
NE TRAŽITE MUDROST U DRUGIMA, VEĆ U SEBI.

Admin
Admin
Admin

Ženski
Broj poruka : 5380
Godina : 42
Datum upisa : 08.10.2008

http://xtratvision.forumxpress.net

Nazad na vrh Ići dole

:deda: Re: Постојање Бога

Počalji od Admin taj Sre Okt 29, 2008 1:04 am

2. OBRANA SLOBODNE VOLJE


Plantinga je obranom slobodne volje želio pokazati da je Božje postojanje uskladivo s moralnim zlom. Bog tako stvara svijet da se ljudi slobodno mogu opredijeliti bilo za zlo, bilo za dobro. Obrana slobodne volje bi se mogla ukratko ovako prikazati:[63]


[*]Postoje neki svjetovi koje Bog, unatoč svojoj svemogućnosti, nije mogao stvoriti.
[*]Moguće je da Bog unutar svih mogućih svjetova ipak nije mogao stvoriti sve svjetove u kojima ima moralnog dobra, a nema moralnog zla.
[*]Iz toga slijedi da je moguće da Bog, unatoč svojoj svemogućnosti, nije mogao stvoriti svijet u kojem ima moralnog dobra, a nema moralnog zla.


Gledano iz perspektive ljudskog djelovanja, obrana slobodne volje oblikovana je za objašnjenje onih zala (kao što su silovanje ili ubojstvo) koja ne mogu biti protumačena kao ona koja postoje u svrhu formiranja najvećeg dobra. S ove točke, međutim, ateist će dodati da Bog mora biti prvotno odgovoran za moralno zlo zbog kreacije slobodnog čovjeka. S druge strane, razlučivanjem pojma odgovornosti možemo zaključiti da Bog može biti temeljno odgovoran za čovjeka kao svoju kreaciju, međutim to ne znači da je time odgovoran i za svako ljudsko djelovanje.

Da je Bog odgovoran za svaki ljudski čin, nijedan čovjek ne bi bio u mogućnosti doseći zadovoljstvo ili pak grižnju savjest kao posljedicu svog djelovanja. Tvrdnja da je Bog odgovoran za ubojstvo bila bi ludost.

Plantinga smatra kako tvrditi da je čovjekovo djelovanje uzročno određeno isto je kao reći da se čovjek ne može suspregnuti od određenog načina na koji djeluje, odnosno da ne može djelovati drukčije. To ujedno znači da je ljudsko djelovanje upravljano tako da se može unaprijed predvidjeti. Ukoliko čovjek vrši djelatnost A (a uzmimo da je A uzročno usmjereno), tada postojanje određenih događaja S prethodi A, i rečeni čovjek se ne može suspregnuti od činjenja A.[64]

Moralna se zla uvijek pripisuju ljudskim čimbenicima. Ovo se zlo nikada nije ni moralo pojaviti, no ukoliko će postojati svijet slobodnih ljudskih čimbenika, tada mora biti moguće da ovi čimbenici dovedu i do moralnog zla. Ako bi oni u takvom činjenju bili spriječeni, onda oni ne bi bili doista slobodni. Bolje je da postoji svijet koji sadrži slobodne čimbenike negoli svijet ispunjen "ljudskim robotima".
Stvarajući ljude, dakle, Bog je bio suočen s alternativom. Mogao je ili stvoriti svijet bez moralnog zla, ili je mogao stvoriti svijet gdje je moralno zlo zbiljska mogućnost. To znači da samo ako nešto možeš učiniti, ne znači da i to trebaš učiniti. Da je stvorio ovaj prvi, tada Bog ne bi mogao stvoriti svijet koji sadrži slobodne čimbenike. Zapravo, stvorio je ovaj drugi, a to znači da postoji zbiljska i neizbježna mogućnost moralnog zla.

Stvarajući ovaj naš svijet, Bog je napravio bolji izbor. U tu svrhu Plantinga citira G. W. Leibniza koji kaže da ovaj naš svijet u kojem živimo mora biti najbolji od svih mogućih svjetova.[65] Plantinga ovakvu racionalizaciju samo djelomično favorizira. On se ne slaže s Leibnizovom teorijom i postavlja pitanje zašto uopće treba pretpostavljati da postoji nešto poput najboljeg od svih mogućih svjetova? Bez obzira kako predivan svijet bio i bez obzira koliko god osoba uživalo njegovu divotu, nije li moguće da postoji još bolji i ljepši svijet? Plantinga u svojoj obrani slobodne volje misli da Bog, unatoč svojoj svemogućnosti, jednostavno nije mogao stvoriti bilo koji mogući svijet. Svijet koji sadrži slobodne čimbenike bolji je od svijeta koji ih ne sadrži. Stoga je Bog dobar, čak i ako dopušta ljudima da čine sve vrsta moralnih zala, te je zbog toga postojanje
Boga uskladivo s postojanjem zla. Budući da obrana iz slobodne volje pretpostavlja da naš slobodni čin ne može biti prouzročen od strane Boga, Plantinga piše: "Bog može stvoriti slobodna stvorenja, ali ne može prouzročiti ili odrediti da ona čine samo ono što je ispravno. Jer ako to čini, tada ona, na koncu nisu u biti slobodna. Ono što je ispravno ne čine slobodno. Da bi stvorio stvorenja koja su sposobna za moralno dobro, On je morao stvoriti stvorenja koja su sposobna i za moralno zlo."[66]
Čini se kako problem leži u tome što Bog ne može stvorenjima dati slobodnu volju da čine zlo i onda ih u istodobno nasilno sprječavati da to zlo ne učine. Žalosno je, konstatira Plantinga, kako slobodna stvorenja koja je Bog stvorio zapravo iskorištavaju slobodu i tu je začetak moralnog zla. No, činjenica da slobodna stvorenja ponekad griješe ni u kom slučaju ne umanjuje Božju svemogućnost ili Božju dobrotu. Bog je mogao preduhitriti pojavu zla jedino da je ukinuo mogućnost moralnog dobra. Plantingina obrana slobodne volje temelji se na činjenici da je moguće da Bog nije mogao stvoriti svijet u kojem ima moralnog dobra, bez da je stvorio svijet u kojem isto tako postoji i moralno zlo. A iz toga onda proizlazi da je moguće da Bog ima dobar razlog za stvaranje svijeta u kojem ima moralnog zla.

_________________
NE TRAŽITE MUDROST U DRUGIMA, VEĆ U SEBI.

Admin
Admin
Admin

Ženski
Broj poruka : 5380
Godina : 42
Datum upisa : 08.10.2008

http://xtratvision.forumxpress.net

Nazad na vrh Ići dole

:deda: Re: Постојање Бога

Počalji od Admin taj Sre Okt 29, 2008 1:51 am

Plantinginim bi se argumentima moglo prigovoriti nekoliko stvari. Jedna od njih je činjenica da se uzročni determinizam i sloboda suprotstavljaju onom što bismo mogli nazvati kompatibilnost. Pretpostavku da Bog ne uzrokuje naše slobodne čine teško je pomiriti s klasičnim teizmom. Jer što god mi okvalificirali kao slobodan čin, on je još uvijek nečiji čin, a predodžbu nečijeg djelovanja neprouzročenog ili nepodržavanog Bogom teško je prihvatiti ako razmišljamo u okvirima klasičnog teizma.[67] Prema ovome vrijedi da Božja stvaralačka uzročnost nije nešto što se zbilo u prošlosti. Teizam, smatra Plantinga, govori da sve u svome postojanju ovisi o Bogu, naposljetku, činjenica da nešto uopće jest postoji uslijed Božje djelatnosti, uslijed toga što je Bog prvi uzrok koji leži iza svih uzročnih procesa različitih od njegova vlastita bića. Ako dakle, baratamo s klasičnim teističkim nazorom o Bogu, moramo se složiti da ako Boga ima, on je tada uzročno djelatan u postojanju svih stvari za cijelo vrijeme njihova postojanja.

Dakle, obrana iz slobodne volje je manjkava. Prema njoj, Bog jedva da dopušta mjesta za slobodno ljudsko djelovanje. No, Bog mora i u njima biti uzročno uključen, i u tom slučaju on čini mnogo više negoli ih tek dopušta. U određenom smislu, on dovodi do njih. Onaj tko vjeruje u klasični teizam izgleda blizak odbacivanju obrane iz slobodne volje. No, znači li to da on ne može braniti svoj stav o tome kako problem zla ne čini vjeru u Boga nerazložnom ili nemogućom? Plantinga na kraju svog izlaganja zaključuje kako je odgovor na to pitanje ipak ne. Razlog leži u naravi problema zla i u naravi klasičnog teizma.

Klasično teističko učenje
može se obraniti optužbi da postojanje prirodnog zla protuslovi Božjoj dobroti, nudeći sada već poznatu tvrdnju o postojanju zla u svrhu egzistencije većeg dobra. Teizam drži shvatljivim teoriju da su prirodna zla nužna za etičko držanje. U tom kontekstu čini se važnim spomenuti da određene stvari možemo spoznati jedino ukoliko smo prošli kroz određena iskustva. Ukoliko su ljudi sposobni spriječiti tragične posljedice prirodnih katastrofa, i ukoliko se naše znanje temelji na indukciji sličnih događaja iz prošlosti, tada prirodna zla mogu biti opravdana kao ona koja pobuđuju stvaranje pozitivnih moralnih odluka.[68]

Jedna od zadaća koju su filozofi postavili pred sebe bila je i pokušaj podređivanja zla metafizičkom pogledu na svijet, u kojem je život promatran kao racionalno smislen. Međutim, samo neka zla mogu biti opravdana težnjom za najvećim dobrom, a također je jasno da ni pojedina dobra ne nadrastaju pojedina zla. Čini se da ipak problem kod pitanja o neopravdanom zlu leži u tome što se naše razumijevanje tih pitanja izduže iz ljudske perspektive. Zaboravljamo, međutim, smatra Plantinga, da ono što je zlo za čovjeka ne mora nužno biti zlo i za Boga.

Granice ljudske spoznaje nam jednostavno ne dopuštaju čist i odvojen uvid u Božje motive i razloge glede dopuštenja zla u svijetu. Spoznaja postojanja zla pretpostavlja čovjekovu mogućnost spoznaje svijeta kao cjeline, ali svijet kao cjelina ne može biti spoznat. U najboljem slučaju zlo može tek biti "pomireno" s Bogom i samim sobom. Postavljanjem pitanja o temeljima prirode zla pokazujemo samo vlastitu nemoć u kreiranju odgovora na to zašto zlo uopće postoji, zašto uopće išta postoji. Moguće jest da je postavljeno pitanje zapravo, pogrešno pitanje. To, međutim, ne znači da se trebamo letargično prepustiti činjenici da zlo kao takvo postoji. Radije, problem zla jednostavno upućuje na čovjekovu neukost na području same realnosti, a kroz to, možda i na poticaje za postavljanjem novih pitanja. Bilo koji potvrdan odgovor, u ovom slučaju, ovisit će o "iracionalnoj vjeri", a ne o logici.[69]

Samo ukoliko možemo predvidjeti buduće potrese možemo poduzimati određene preventivne mjere. Na kraju, iskustvo nas uči da zlo koje možemo kontrolirati utvrđuje našu odluku za etičkim djelovanjem u situacijama koje takvo djelovanje od nas zahtijevaju.

Zaključak

Prihvaćanje Boga i isto tako gubitak Boga, piše francuski književnik Joseph Malègue, čine da se ljudski život potpuno promijeni. Jer Bog jednostavno nije nešto što se nalazi među drugim stvarima: kad se prihvati Bog, onda se sve mijenja.

Filozofija je stil. Stil života, stil mišljenja, stil govorenja. Filozofija, baš kao i književnost, reflektira ljudski svjetonazor, osjećaje i uvjerenja. Zato su svi veliki filozofski umovi koji su uzeli Boga za predmet svog proučavanja, bili ili opčarani Božjom veličinom ili su strahovali od Njegove veličine. Uglavnom, pravilo je da filozof ne može pobjeći od svoje filozofije, ne može je staviti po strani, nego se njegove vizije i stavovi gotovo uvijek očituju u njegovoj filozofiji. Ova je činjenica važno upravo zato, što je Alvin Plantinga, američki filozof, metafizičar i logičar svoja vjerska uvjerenja uspio uklopiti u svoj filozofski sustav. Njegova je filozofija izrazito kršćanski ustrojena, a njegov filozofski svjetonazor pokazuje kako vjera i razum ne proturječe jedna drugoj, već se skladno nadopunjavaju.

U svojem sam radu nastojala iznijeti dio problematike kojom se bavio Plantinga u četiri desetljeća svoje filozofske karijere. Plantingu je oduvijek zanimalo pitanje Božjeg postojanja, no ono što ga je kočilo u razmišljanjima bio je tradicionalni svjetonazor koji kaže da vjera počinje tamo gdje razum prestaje. Plantinga je sebi dao zadatak da pokaže kako vjera itekako može biti razumski utemeljena. On i sam smatra da vjerau Boga nije isto što i vjera da Bog postoji . Vjerovati da Bog postoji znači prihvatiti činjenicu da zaista postoji biće koje postoji oduvijek, koje je svemoguće, biće koje je savršeno mudro i koje je u svojoj dobroti stvorilo čitav svijet i sva stvorenja u njemu. Vjerovati pak u Boga je sasvim nešto drugo. Filozofija o Bogu se bavi upravo prvim aspektom - vjerovati da Bog postoji. No, to vjerovanje baš i nije općeprihvaćena stvar. Mnogi su se teolozi i filozofi bavili tim pitanjem i u nasljeđe su nam ostavili mnoge dokaze za i protiv Božjeg postojanja. Plantinga se usredotočio na jedan od takvih argumenata - ontološki dokaz, te na teodicejsko pitanje - opravdanje Boga pred činjenicom zla u svijetu.

Revidirajući Anselmov ontološki dokaz, Plantinga je pokušao pobiti mnogobrojne prigovore koje su tom dokazu bile upućene. Plantinga je poput Anselma uzeo vjeru kao polazište, te je putem principa modalne logike uspio obraniti ideju o mogućem svijetu u kojem ima bića maksimalne veličine. Putem aksioma S5 Plantinga dokazuje da ako je nešto (svijet) moguće nužno, to znači da je i zbiljski nužno. Iz čega onda slijedi da u bilo kojem mogućem svijetu ima biće maksimalne vrsnoće, što je isto kao da se kaže da zbiljski ima Boga čije postojanje slijedi iz njegove biti, jer postoji zbiljski uvjet, i za kojeg se stoga, putem zaključivanja koje se drži oblikom ontološkog dokaza, može misliti kako postoji u zbilji.
Drugi dio moga rada bavi se problemom zla i metafizikom slobode, koja se isto tako zaokupljala Plantingu. Plantinga i tu unosi neke promjene glede tradicionalnog ateističkog shvaćanja koje kaže da činjenica što postoji zlo u svijetu nužno stoji u kontradiktornosti sa činjenicom Božje dobrote, pa iz toga slijedi da Boga nema. Plantinga smatra da je Bog imao dobar razlog kad je stvarao svijet baš ovakvim kakav on jest. Po njemu je još uvijek bolji svijet sa patnjama, negoli svijet koji bi bio determiniran i bez ljudske slobode. U svojoj obrani slobodne volje, Plantinga kaže da Bog može stvoriti slobodna stvorenja, ali ne može prouzročiti ili odrediti da ona čine samo ono što je moralno dobro i ispravno.
Na kraju treba još samo spomenuti da je Plantinga dao doprinos suvremenoj filozofskoj misli utoliko što se nije bojao ostati kršćanski filozof u svijetu u kojem se teistička uvjerenja odbacuju kao smiješna, tradicionalna i zastarjela. Njegova je prva i zadnja misao uvijek bila da je vjerovanje u Boga logički argument, te da je to osnovno vjerovanje od kojeg on polazi u svojim filozofskim promišljanjima.

_________________
NE TRAŽITE MUDROST U DRUGIMA, VEĆ U SEBI.

Admin
Admin
Admin

Ženski
Broj poruka : 5380
Godina : 42
Datum upisa : 08.10.2008

http://xtratvision.forumxpress.net

Nazad na vrh Ići dole

:deda: Re: Постојање Бога

Počalji od Funky Angel taj Pon Jan 18, 2010 1:02 am

.:: Bog ::.

Bog je jedan od termina kojim se opisuje savršeno, nadljudsko biće, za koje mnogi ljudi veruju da je tvorac univerzuma. Koncept verovanja u jednog Boga je princip monoteizma.

Neke religije, mogu uključivati i antropomorfne osobine Boga, dok druge smatraju da je nemoguće i uvredljivo zamišljati Boga u fizičkoj formi. Neki smatraju da je Bog oličenje apsolutnog dobra, dok drugi smaraju da je Bog iznad ljudskog shvatanja moralnosti.

Bogovi kod antičkih Grka
Grci su bili umetnici da zaodenu istinu i stvarnost u ruho legende, a bogatstvom mašte i lepotom reči, boja i oblika oni su besmrtne bogove spustili među smrtnike, dok su ljudima u isto vreme, kroz apoteozu, otvorili put do vrhova Olimpa i božanskog života. Grci su jedini antički narod koji se nije plašio da sa finom i diskretnom ironijom pokaže da su ljudi stvorili bogove, a ne bogovi ljude i da bogovi postoje ljudi radi, a ne ljudi radi bogova. U toj slobodi da kroz kosmogonije, teogonije i gigantomahije ruše, kad im ustreba ili kad im se prohte, stvaraju i dovode nova božanstva, leži snaga grčkog duha, hrabrost celog jednog etnosa, slobodnog i podjednako nezavisnog i prema nebu i prema zemlji.

Bog u pravoslavnom učenju
BOG - BOŽANSTVO (gr: Θεος – Θεοτης, lat. Deus, Dominus deus - najviša suština (Biće), lična božanska egzistencija). Tvorac neba i zemlje, svega vidljivog i nevidljivog - Tvorac svekolike Vaseljene (Univerzuma). Pravoslavna teologija, dajući apofatičko tumačenje božanske suštine, više voli kategoriju tajne i slavoslovnih pojmova kad govori o Bogu, jer je to ime koje je iznad svakog imena (Filip. 2,9). U areopagitskom spisu "O božanskim imenima" pokazuje se da se Bog ne može čak ni definisati, niti ograničiti stvorenim predstavama, te da je sam pojam Boga relativan zato što se on odnosi na Njegov odnos sa tvorevinom, a ne na tajnu Njegove transcendentne suštine, odnosno na "nadsuštastvenu suštinu" (up. Nebeska jerarhija, XV, 2).

Stari zavet
Predstavu o Bogu dao je sami Bog u svojim delima projavljivanja u tvorevini i u Svome dolasku Ovaploćenjem Sina u istoriji. Sa svim teofanijama (bogojavljanjima) kojih je Stari Zavet pun, ipak se u njima podvlači sveopšta transendentnost Boga. "Ja sam onaj koji jesam" (Izl. 3,14). Bog ima egzistenciju u sebi; nema drugo načelo ili cilj. Ovu ideju preuzeo je Novi Zavet, postapostolski spisi i prvi simboli hrišćanske vere, u kojima se Bog naziva Θεοτης, načelo egzistencije. On je Tvorac svojom voljom, ali tvorevina nije od njegove suštine.

Novi zavet
Kao i Stari Zavet (Is. 40; Ps. 104; Dan. 6,20), Novi Zavet takođe upotrebljava samo ipostasnu kategoriju onda kad se odnosi na Boga (Dela 14,15). Teofanije (bogojavljenja) Staroga Zaveta koncentrišu se u velikoj epifaniji ili božanskom "snishođenju" (συγκαταωασις), ili Ovaploćenju Sina Božijeg, preko kojeg je omogućena ne samo religija nego i oboženje, jer Ovaploćeni Logos uzima ljudsku prirodu u svoju ipostas. Ovaploćenje razotkriva ipostasni i epifanijski karakter Boga punog sažaljenja i ljubavi prema čoveku, Boga koji "silazi" da celiva i zagrli svoj lik metnut u tvorevinu (Luka 7,11,15,10; 19,1; Jovan 5,2).

Za razliku od Starog Zaveta, Novi Zavet govori jasno o Bogu-Svetoj Trojici: Ocu, Sinu i Svetome Duhu. Hrišćanski trinitarni monoteizam jeste struktura najviše ljubavi. Trojičnost je odnos koji prevazilazi dualizam (dvojnost) na kojem je konstruisana starozavetna teologija.

Bog u pravoslavnim spisima
prave razliku između:

* Božanstva, suštine ili zajedničke prirode Boga
* Onoga što postoji oko suštine ili svojstava Božijih.

Oni govore o apsolutnoj transcendentnosti same suštine, o njenom apofatičkom karakteru. Ono što je suština Božija jeste van svakog afirmativnog ili negativnog poređenja sa svetom. Božanstvo (Θεοτης) ne može biti poistovećeno ni sa jednim svojstvom ili delanjem Boga. Termini teologije posmatraju, dakle, odnos između nas i Boga, a ne između nas i njegove suštine. Takođe, patristička teološka tradicija razlikuje:

* Zajedničku prirodu
* Ipostas Trojice

Ipostasi su nešto drugo od njihove zajedničke suštine ili njihovih zajedničkih delanja. Otac nije ime prirode ili delanja ili zajedničkog svojstva, nego ipostasi. Zato ipostasna, lična, svojstva ne treba da se mešaju sa zajedničkim identičnim svojstvima božanstva (poistovećujući prirodu Božiju sa nerađanjem, koje je svojstvo Oca, Evnomije pogrešno zaključuje da Sin nema božansku prirodu).

Jedan mistički istočni pokret više je voleo da naglasi apofatička svojstva Boga, na primer:

* Transcendentnost (budući jedan po suštini, van odnosa, Bog ne zavisi od neke druge egzistencije, nije jednak sa bilo čime drugim; On se ne može definisati kroz odnos, jer ima apsolutni, transcendentni karakter)
* Beskrajnost (odsustvo granice ili kraja, mesta u vremenu ili neprostornost, odsustvo početka i svršetka vremena)
* Nepokretivost ili stalnost odsustva razvoja: budući punoća u Njemu samome, (Bog se ne kreće ka višem cilju od Njega)
* Večnost (Bog je iznad svakog vremenskog ograničenja ili određenosti)

To ne znači da je Bog statička, bezlična, nepokretna priroda. Bog kao biće uzima oblik "da bi postojao", ulazi u poredak egzistencije, ulazi u proces postojanja. Ali, u tom kretanju postojanja, priroda Boga se ne transformiše, On ne prima oblik koji pre nije imao, jer Bog ne potpada pod kategoriju ograničene egzistencije, odnosno nije podložan vremenu i prostoru. Suština i egzistencija Boga jesu neuslovljene, pošto se na Njega ne mogu primeniti pitanja kako? kad? i gde? On ne prima oblik koji nije imao, jer je On sam "biće" u apsolutnom smislu. On sam drži kretanje bića (suštine) i ograničava egzistenciju u vremenu i prostoru. Zato osim Boga i tvorevine ne postoji ništa drugo, jer je On beskonačan. Neegzistencija ili ništavilo, kao sam od sebe postojeći entitet, nema postojanje u Njemu. Stvorena tvar i čovek ne mogu biti lišeni egzistencije, sem od Boga.

Što se tiče strukture religioznog čina, Bog kao ipostas ne meša se sa čovekom, kao što ni duša nije istovetna sa Bogom, nego su oni dva subjekta, sjedinjena u ljubavi i blagodati.

Islamsko shvatanje boga
Osnovni koncept Islama je jedinstvenost Boga („tauhid“). Ovaj monoteizam je apsolutan, ne relativan ili pluralistički u bilo kojem smislu. Bog je opisan u Suri al-Iklas (poglavlje 112), na sledeći način:

Reci „On je Bog, Jedan, Samodovoljan gospodar. Nikada nije nastao, niti je bio načinjen. Niko se ne može porediti sa Njim.“

Na arapskom, Bog se naziva Alah, što je spojeno od „al-ilah“ ili „jedini bog“. Alah se prema tome prevodi kao Bog. Iako koriste drugo ime za Boga, muslimani potvrđuju da veruju u isto božanstvo u koje veruju pripadnici judeo-hrišćanskih religija. Ipak, muslimani se ne slažu sa hrišćanskom teologijom po pitanju jednoznačnosti Boga (učenje o Svetoj Trojici i da je Hristos večni Sin Božji).

Ne postoje muslimanske slike ili opisi Boga, jer se smatra da takve umetničke tvorevine vode ka idolatriji, te su stoga zabranjene. Mnogi muslimani smatraju da je Bog bestelesan, što onemogućava bilo kakvu likovnu predstavu. Umesto toga, muslimani opisuju Boga mnogim božanskim atributima koji su pomenuti u Kuranu, i sa 99 imena Alaha. Ali, samo jedna od Sura (jedno poglavlje) u Kuranu počinje frazom „U ime Alaha, Dobrotvornog, Milostivog“. Ovo su posledično najvažnije božanske osobine u smislu toga što ih muslimani najčešće ponavljaju tokom svojih ritualnih molitvi (zvanih salah na arapskom, ili namaz na persijskom).

Bog u budizmu
Buda (Gautama Sidarta) je odbijao odgovore na pitanja o postojanju Boga, i predlagao je da se ne prave mrtve koncepcije, nego da se razvija duhovna snaga, kojom se može doći do odgovora na sva pitanja.

Bog u Zoroastrizmu
Bog u zoroastrizmu, antičkoj religiji koju je u 7. veku p.n.e. osnovao Zaratustra, daleko je kompleksniji pojam negoli u ostalim velikim religijama. Naime, Persijanci su u Bogu uvek videli princip borbe Dobra i Zla, čas je nadvladao jedan,a čas drugi princip. Zbog toga se i kaže da je Zoroastrizam dualistička religija.

_________________
Veruj u ljubav!

Funky Angel
Admin
Admin

Broj poruka : 2830
Datum upisa : 20.02.2009

Nazad na vrh Ići dole

:deda: Re: Постојање Бога

Počalji od Sponsored content Danas u 9:33 am


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu